BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
TUZLANSKI KANTON
OPĆINSKI SUD TUZLA
Broj: 32 0 Ps 0117063 12 Ps
Tuzla, 05.02.2016. godine.
Općinski sud u Tuzli, sudija Brković Sadija, u pravnoj stvari tužioca GIT Institut za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale doo Tuzla, Kojšino br 29, zastupano po punomoćniku M.S. stručnom saradniku u kancelariji Reljić Drage advokata iz Tuzle, protiv tuženih: 1. Grad Tuzla zastupana po VD Gradskog pravobranioca Tuzla Delić Mirsadu, 2. JZU UKC Tuzla zastupan po F.K. uposleniku drugotuženog, radi utvrđivanja prava vlasništva, Vsp. 11.000,00 KM, dana 28.12.2015. godine u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka zaključio je glavnu raspravu, a dana 05.02.2016. godine, donio slijedeću:
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužilac dosjelošću i građenjem na tuđem zemljištu stekao prava vlasništva i prava na posjed na nekretninama po starom premjeru označen kao k.č. br 4/130 površine od 3002 m2, k.č. br. 4/1287 , površine od 42 m2, i kč. 4/288 površine od 21 m2, sve upisane u Zk. Ul. Br. 11081 KO …, što po novom premjeru odgovara parcelama označenim kao k.č. br. 256/2, k.č. br 256/12 i k.č. br. 256/13, sve upisane u Pl. Br. 522 KO …, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužilac, po brisanju postojećeg upisan prava vlasništva prvotužene u „ B“ listu zk. Ul. Br 11081 KO …, te brisanje postojećeg upisa posjeda drugotuženog u posjedovnom listu broj 522 KO …, tužilac upiše kao vlasnik, odnosno kao posjednik sa dijelom od 1/1, na predmetnim nekretninama, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja.
Tuženi su dužni tužiocu solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja“.
O b r a z l o ž e nj e
Dana 20.02.2012. godine tužilac je ovom sudu putem punomoćnika podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja prava vlasništva. U tužbi i tokom postupka, tužilac navodi da je zaključkom Skupštine opštine Tuzla broj 02-01286 sa sjednice održane 16.09.1982. godine, poslovni prostor u tadašnjoj II Kraiškoj broj 35 ( sada Kojšino 29), koji se nalazi na parceli koja je po starom premjeru označena kao k.č. br. 4/130, površine 3.002 m2, upisane u Zk. ul. br. 281 ( elektronski uložak 11081), KO ..., što po novom premjeru odgovara parceli označenoj kao k.č. br. 256/2 upisana u PL. br. 522KO ..., dodijeljen je SOUR-ima Tehnograd i Igmin za smještaj Instituta GIT s tim da s Fondom za slijeganje zaključi ugovor o načinu obeštećenja i korištenja. Od dana donošenja navedenog zaključka tužilac je savjestan posjednik i korisnik cjelokupnog navedenog objekta. Na temelju Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa broj 010/03-256 od 04.10.1993. godine, Fond za sanaciju posljedica slijeganja u gradu Tuzla čiji je kasniji pravni sljednik JP Direkcija za obnovu i izgradnju, a potom Direkcija za izgradnju Tuzla prenio je na tužioca 55,56% vlasništva na predmetnom objektu, obzirom da je tužilac uložio značajna vlastita sredstva za dovođenje u upotrebno stanje objekta. Tužilac se nikada nije u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji upisao kao suvlasnik i suposjednik na predmetnom objektu, jer se na temelju naredbe o isknjižavanju nekretnina i naredbe o uknjižbi nekretnina sva imovina koja je bila predmet državnog vlasništva isknjižila od prvobitnih titulara i upisala u korist Općine Tuzle koja je u „B“ listu Zk. ul. broj 281 (El. uložak 11081) KO ..., naznačena kao vlasnik predmetnih nekretnina, na kojoj se katastarskoj evidenciji u posjedovnom listu broj 522 KO ..., kao posjednik vodi JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla. Tužilac je dana 29.11.1999. godine Službi za geodetsko i imovinsko pravne poslove Općini Tuzla podnio zahtjev za upis prava vlasništva na dijelu od 55,56% predmetnih nekretnina. Međutim, općinska uprava za geodetsko imovinsko pravne poslove utvrdila je da se predmetni objekat i parcela u katastarskoj evidenciji vodi na Opštoj bolnici u Tuzli, te je tražila dokaz da je Fond za sanaciju posljedica slijeganja u Gradu Tuzla obeštetio Medicinski centar OOUR Hirurške grane. Tužilac je na osnovu rješenja Općinske komisije za prostorno uređenje izgradnju stambene i komunalne poslove Općine Tuzla broj 06-03/8-360-91 od 20.07.1984. godine, i broj 06-03/8-364-1303 od 18.11.1985. godine svojim sredstvima na predmetnoj parceli izgrdio portirnicu i objekat pripreme sa namjenom magacina robe i materijala dimenzija 12 m x 6,20 m.
U skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geometra i vještaka arhitektonske struke tužilac je precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci presude. Tužilac predlaže da se njegov precizirani zahtjev u cjelosti usvoji, a svi prigovori koje su isticali prvo i drugotuženi odbiju kao neosnovani. Tužilac je potraživao troškove postupka koji se sastoje od troškova za sastav tužbe zastupanje tužioca na pripremnom ročištu od 10.04.2014. godine, i ročištu za glavnu rasrpavu od 11.11.2015. godine i ročište na licu mjesta u iznosima od po 720,00 KM, za svaku navedenu radnju, za zastupanje tužioca na nastavcima pripremnog ročišta od 21.05.2014. , 23.06.2014., 18.09.2014., i 06.11.2014. godine i nastavcima ročišta za glavnu raspravu od 16. 12.2015. i 28.12.2015. godine u iznosima od po 360,00 KM, za svaku navedenu radnju, za pristup na odgođeno ročište od 27.02.2014. 06.01.2015., 08.04.2015., 02.06.2015., i 16.09.2015. godine iznose od po 180,00 KM, za svaku navedenu radnju, troškovi takse na tužbu i takse na presudu po odluci suda.
U odgovoru na tužbu i tokom postupka prvotuženi u cjelosti osporava tužbu, te ističe prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje. Tuženi navodi da je iz dokumentacije koja je dostavljena uz tužbu nesporno je da se radi o nekretnini koja je izgrađena na gradskom građevinskom zemljištu te stoga sud nije nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa broj 010/03-256 od 04.10.1993. godine, na koji se tužilac poziva je ništav u smislu čl. 16.a Zakona o prometu nepokretnosti jer je osnov upisa Opšte narodna imovina. Dakle, nisu tačni navodi da je prvotužena Općina Tuzla upisana u ZK. Izvadak na osnovu naredbe o isknjižavanju nekretnina i naredbe o uknjižavanju nekretnina ( Sl. Glasnik Općine Tuzla br. 7/97). Prigovor pasivne legitimacije na strani prvotuženog, ogleda se u činjenici da iz ZK. Uloška 281 KO ... ( elektronski uložak 11081), u „B“ listu kao titular prava vlasništva označena je Opšte narodna imovina sa dijelom 1/1 državno vlasništvo, a da je kao osnov izvršenog upisa navedenog prava vlasništva naveden Ustav FNRJ i Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 06.04.1941. godine. Iz posjedovnog lista broj 522 proizilazi da je posjednik nekretnina JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, a da tužilac nema uspostavljeno ni jedno ovlaštenje ( korištenje, posjedovanje ili raspolaganje), te stoga tužilac nije aktivno legitimisan za podnošenje ove tužbe. Nadalje, odredbama čl. 16. a i 16.b, Zakona o izmjeni i dopuni zakona o prometu nepokretnosti, ustanovljena je zabrana prenosa i otuđenja nekretnina, te stoga zaključni ugovor o regulisanju međusobnih odnosa od 04.10.1993. godine apsolutno ništav, iz razloga što tadašnji Fond za sanaciju posljedica slijeganja u gradu Tuzla nije bio ovlašten da zaključuje ugovore o raspolaganju sredstvima u društvenoj svojini jer Fond nije titular prava vlasništva koja je navedena u predmetnom ugovoru i kao takva nije mogao na drugo lice prenijeti više prava nego što ima. Nadalje, navodi tužioca da je na predmetnoj nekretnini stekao prava vlasništva dosjelošću i građenja na tuđem zemljištu se ne mogu prihvatiti jer tuženi nije savjesni ni zakoniti posjednik nekretnine. Tužilac takođe ne može građenjem na zemljištu u državnoj svojini steći pravo vlasništva s obzirom na činjenicu da mu nije u zakonom propisno postupku dodijeljeno na korištenje s pravom građenja gradsko građevinsko zemljište. Prvotuženi dalje navodi da tužilac tokom postupka nije dokazao da je njegov prednik prije privatizacije stekao prava raspolaganja na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva, a niti je tužilac predložio dokaz kojim bi učinio vjerovatnim da je nosilac bilo kakvog stvarno-pravnog ovlaštenja na predmetnoj nekretnini. Prvotuženi predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cjelosti kao neosnovan.
U odgovoru na tužbu i tokom postupka drugotuženi predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Ističe prigovor pasivne legitimacije, te ističe prigovor nenadležnosti suda, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, s obzirom da tužilac nije niti vlasnik a niti posjednik spornih nekretnina. Tuženi navodi da tužilac ne može steći pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu jer njegov posjed nije zasnovan na punovažnom pravnom osnovu, nije zakonit niti savjestan jer je znao da su predmetne nekretnine u tuđem vlasništvu. Nadalje, po zakonskim propisima nakon 2003. godine, gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i u privatnom vlasništvu a druga lica na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu mogu steći pravo korištenja samo na osnovu dodjele tog zemljišta od općinskog vijeća, odnosno Skupštine opštine u skladu sa prostornim planom i planom parcelizacije. Drugotuženi predlaže da se tužbeni zahtjev tužioca u cjelosti odbije kao neosnovan.
Sud je održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu na kome su provedeni dokazi uviđajem na lice mjesta, vještačenje po vještaku geometru Hadžiselimović Mirsad, vještačenje po vještaku građevinske struke Izić Nedžada, saslušanjem zakonskog zastupnika tužioca Z.B., saslušanje svjedoka F.H. i A.I., izvršen je uvid i čitanje u: rješenje „ Igmin“ udružena industrija građevinskog materijala i nemetala Tuzla broj PO/AN-104 od 27.01.1981. godine, prilog broj 2 i broj 4 uz rješenje Suda udruženog u Tuzli, podaci Općinskog suda u Tuzli br 32-0 RZ-14-001691 od 21.05.2014. godine, zaključak Izvršnog odbora Skupštine opštine Tuzla broj 02-012-86 od 20.09.1982. godine, ugovor o regulisanju međusobnih odnosa zaključen u Tuzli od 04.10.1993. godine, Zahtjev za uknjižbu prava vlasništva, dostavljen od strane tužioca Općini Tuzla od 26.04.1999. godine, Zahtjev za upis prava vlasništva dostavljen od strane tužioca Općini Tuzla od 26.04.1999. godine, i 29.11.1999. godine, Potvrda Općine Tuzla b roj 07-31-006584-199 od 29.11.1999. godine, Zahtjev tužioca upućen Direkciji za obnovu i razvoj br 01-63/98 od08.06.1998. godine, Poziv za stranku Općini Tuzla broj 07-31-6584/99 od 23.03.2000. godine, Dopis tužioca upućen Općini Tuzla od 17.02.2000. godine, Dopis Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla broj 01-26/00 od 28.03.2000. godine, Rješenje Opštinske komisije za prostorno uređenje, izgradnju stambeno kom. Poslove Opštine Tuzla broj 06-03/8-360-91 od 20.07.1984. godine, Rješenje Opštine komisije za prostorno uređenje broj 06-03/8-364-1303 od 18.11.1985. godine, Zemljišno knjižni izvadak stari broj ZK uloška 281od 07.06.2011. godine, ZK izvadak za zk. Ul. Br. 11081 od 06.06.2011. godine, Izvod iz posjedovnog lista broj 522 od 07.06.2011. godine Identifikacija od 10.06.2011. godine , Kopija katastarskog plana od 10.06.2011. godine, Uvid u spis Opštine Tuzla Službe za prostorno uređenje u kojem je doneseno rješenje broj 06-03/8-360-91 od 20.07.1984. godine, na okolnosti dodjele zemljišta i objekta tužiocu, podataka registra Opštinskog suda u Tuzli broj 032-0-Reg Z-14-001667 od 26.05.2014. godine, zahtjev RO Instituta za građevinarstvo grđ metale i nemetale Tuzla broj 92/84 od 06.07.1984. godine, saglasnot RO poštanskog telegrafskog i telefonskog saobraćaja Tuzla broj 04-4701/84 od 26.04.1984. godine, saglasnost Skupštine opštine Tuzla, općinski sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla broj 12-215-86 od 14.05.1984. godine, elektroenergetska saglasnost Elektroprivrede BiH broj 2103/84 od 12.06.1984. godine, saglasnost Kompred regionalnog preduzeće Tuzla, broj 01-1168/2 od 07.04.1984. godine, stručna ocjena općinske komisije općine Tuzla izgradnju i poslove broj 014-986/85 od 16.10.1985. godine, rješenje Opštine Tuzla, opštinska komisija za privredu i društvene djelatnosti broj 07-510-226 od 25.04.1984. godine, rješenje Opštinske komisije za prostorno uređenje i izgradnju Stam. kom. poslove broj 06-03/8-364-642 od 04.06.1984. godine, zahtjev pun. tužioca za dostavu građevinske dozvole upućen Općini Tuzla od 18.09.2014. godine, bilans stanja Ro Instirut za građ. na dan 31.12.1989. godine, na dan 31.12.1990. godine, i na dan 07.10.1991. godine, rješenje o odobravanju početnog bilansa preduzeće DD Institut za građevinarstvo građevinske materijala i ne matale Tuzlana dan 31.12.1999. godine, bilans stanja Instituta Tuzla na dan 31.12.2000. godine, bilans uspjeha za Institut Tuzla za period 01.01. do 31.12.2000. godine, rješenje o odobravanju krigovanog početnog bilansa dna dan 30.06.2001. godine, rješenje o odobravanju korigovanju početnog bilansa od 31.12.2001. godine, obavještenje Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline općine Tuzla od 08.10.2014. godine, rješenje Općinske komisije broj 0603/8-360-91 od 20.07.1984, rješenje Općinske komisije broj 06-03/8-364-1303 od 18.11.1985. godine , oba na okolnosti da su izgrađeni objekti privremenog karaktera, Zk izvadak broj 281 KO ..., sa istorijatom upisa, elektronski ZK izvadak 11081 od 11.04.2014. godine, na okolnost da predmetna parcela predstavlja opšte-narodnu imovinu, sa prilozima zabilješka o izvršenim upisima, akt Služe za geodetsko imovinsko pravne poslove Tuzla broj 07-31 Sl/15 od 23.02.2015. godine, pa je sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno odluku kao u izreci presude donio iz sljedećih razloga:
Uvidom u Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa od 04.10.1993. godine, proizilazi da je isti zaključen između Fonda za sanaciju posljedica slijeganja u Gradu Tuzla i Instituta za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale Tuzla DD.
Članom 1. predmetnog ugovora, stranke su konstatovale da je Fond vlasnik objekta građevinskog instituta koji se nalazi u Tuzli u ul. II Kraiške brigade br. 35, da je GIT izvršio sanaciju i adaptaciju objekata i prateće infrastrukture te da je podnio zahtjev Fondu da se po osnovu izvršenih ulaganja i stavljanja objekta u funkciju utvrdi i prizna suvlasništvo nad objektom.
Članom 2. predmetnog ugovora, Fond je prihvatio da se na GIT prenese vlasništvo na dijelu predmetnog objekta u visini od 55,56% suvlasničkog dijela.
Nadalje, čl. 4. ugovorne strane su se saglasile da će zakupninu za korištenje objekta GIT plaćati Fondu i to za 44,44% površine objekta, tj. 305,42 m2. Predmetni ugovor je potpisan i ovjeren od strane zakonskih zastupnika stranaka.
Iz zaključka izvršnog odbora skupštine opštine Tuzla broj 02-012-86 od 20.09.1982. godine, proizilazi da je izvršni odbor dao ovlaštenje Fondu za slijeganje da SOUR Tehnograd i OUR Igmin dodijeli poslovni prostor u ul. II Kraiške brigade br. 35, za smještaj Instituta za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale.
Uvidom u zemljišni knjižni izvadak broj 6485/11, zk. ul. br. 11081 KO ... od 06.06.2011. godine, proizilazi da je u „B“ vlasničkom listu upisano državno vlasništvo sa dijelom 1/1, te da je na osnovu Ustava FNRJ kao i Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 06.04.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije uknjiženo pravo vlasništva nekretnine u „A“ listu opšte- narodna imovina sa dijelom od 1/1.
Uvidom u Izvod iz posjedovnog lista broj 522 od 07.06.2011. godine, proizilazi da je kao posjednik upisan JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla.
Uvidom u rješenje opštinske komisije za prostorno uređenje, izgradnju, stambene i komunalne poslove Općine Tuzla broj 06-03/8-360-91 od 20.07.1984. godine, proizilazi da je SOUR Igminu Institutu za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale Tuzla, odobrena gradnja portirnice i objekta pripreme te uređenje zemljišta oko objekta Instituta u ul. II Kraiške u Tuzli. Stavom II navedenog rješenja je utvrđeno da je investitor dužan ukoliko se ukaže potreba za datim prostorom od strane korisnika građevinskog zemljišta ili društveno političkih zajednica ukloniti navedeni objekat bez prava naknade.
Uvidom u rješenje Općinske komisije za prostorno uređenje izgradnju, stambene i komunalne poslove Općine Tuzla broj 06-03/8-364-1303 od 18.11.1985. godine, sud utvrđuje da je općinska komisija SOUR Igminu izdala urbanističku saglasnost za izgradnju privremenog objekta sa namjenom za magacin robe i materijala u ul. II Kraiške brigade broj 35 na dijelu parcele k.č. br. 256 KO ....
Uvidom u elektronski izvadak broj 11081 od 11.04.2014. godine, proizilazi da je na predmetnoj nekretnini upisana opšte narodna imovina sa dijelom od 1/1.
Na okolnost identifikacije predmetnih parcela te izgrađenih objekata sud je dana 19.02.2015. godine, proveo uviđaj na lice mjesta u prisustvu parničnih stranaka te vještaka geometra.
Iz dostavljenog pismenog nalaza i mišljenja vještaka geometra Hadžiselimović Mirsada, a koji dokaz je proveden po prijedlogu tužilačke strane u smislu odredbi čl. 147. , 148. i 150. Zakona o parničnom postupku kao i priložene zemljišno-knjižne dokumentacije. Uz pismeni nalaz slijedi da na predmetnim nekretninama označenim kao k.č. 256/2, 256/12, i k.č. 256/13 su upisane u posjedovni list broj 522 KO ..., kao posjednik sa dijelom od 1/1 JZ Univerzitetski klinički centar Tuzla. Navedenim parcelama novog premjera odgovaraju parcele starog premjera označene kao k.č. 4/130, 4/1287 i k.č. 4/1288 upisane u Zk. ul. br. 11081 KO ... kao državno vlasništvo. Vještak je u svom nalazu detaljno opisao da je izvršio i geodetsko snimanje stanja na terenu, koje je prikazo u svojoj skici snimanja.
U svom nalazu vještak konstatuje da se u katastarskom operatu od 04.01.1971. godine kao posjednik vodi opća bolnica Tuzla sada JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla. Vještak je takođe u svom nalazu detaljno opisao da je prije uspostave elektronsko zemljišno knjižnog uloška br 11081 su bile upisne parcele starog premjera k. č. 4/130, 4/1287 i k.č. 4/1288 od nastanka gruntovnice 1889. godine, kada je kao vlasnik upisana gradska općina u D. Tuzli, da bi se upisi mijenjali i to 18. oktobra 1924. godine kao državni erar Kraljevine S.H.S. od 19.decembar 1941. godine kao vlasništvo nezavisne države Hrvatske- Ministarstvo zdravstva, od 20.maja 1947. godine kao vlasništvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije i od 14.juna 1949. godine knjiži se kao Opšte- narodna imovina kako je i danas upisana.
Na nalaz i mišljenje vještaka geometra tužilac, prvo i drugotuženi nisu imali primjedbi.
Dostavljeni pismeni nalaz i mišljenje navedenog vještaka sud je u cjelosti prihvatio jer je dat od lica kvalifikovanog za davanje ovakve vrste nalaza koji je odgovorio datim zadacima vještačenja.
Iz nalaza vještaka građevinske struke Izić Nedžada od 27.10.2015. godine proizilazi, da je vještak na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra i zemljišnoknjižne dokumentacije utvrdio da 2661 m2 predstavlja zemljišta za redovnu upotrebu. Nadalje, vještak je u svom nalazu takođe konstatovao da predmetno područje nema regulacionog plana, odnosno plana parcelizacije. Na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke tužilac nije imao primjedbi dok je prvotuženi prigovorio navodeći da vještak nije oblašten da utvrđuje površinu zemljišta za redovnu upotrebu objekta u situacijama kada ne postoji regulacioni plan jer je plan parcelizacije s obzirom da je to isključiva nadležnost općine.
Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke sud isti nije prihvatio jer je čl. 39.st.2. Zakona o građevinskom zemljištu ( Sl. novine F BiH br 25/03 ) je propisano ako regulacionim planom i planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem Općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljanje mišljenja općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma, te stoga i nije bio ovlašten da utvrđuje površinu zemljišta za redovnu upotrebu objekta.
Iz iskaza Z.B. saslušane kao parnične stranke, proizilazi da ista obavlja funkciju zakonskog zastupnika od 25.01.2014. godine, da joj je poznato da tužilac predmetne nekretnine koristi po osnovu ugovora broj 01-69/93 od 04.10.1993. godine, da predmetne prostorije koriste od 1984. godine. Poznato joj je da je tužilac vršio određene adaptacije na predmetnom objektu i da nikada nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje objekta.
Iskazu parnične stranke sud je prihvatio jer je u saglasnosti sa ostalom materijalnom dokumentacijom u spisu.
Iz iskaza saslušanog svjedoka F.H., proizilazi da je kod tužioca bio zaposlen od 1988. do 2005. godine. Poznato mu je tužilac u posjedu predmetnih nekretnina od 1982. godine, da je predmetni objekat bio u ruševnom stanju nakon čega je tužilac vršio adaptaciju istog. Svjedok se takođe izjasnio da nikom nije plaćao zakup za korištenje nekretnina, međutim po ugovoru od 04.10.1993. godine tužilac je bio dužan plaćati zakupninu Fondu. Svjedok se izjasnio da mu nije poznato da je predmetni objekat obuhvaćen u postupku privatizacije.
Iz iskaza saslušanog svjedoka A.I., proizilazi da je isti bio zaposlen kod tužioca od 1984. godine sve do polovine 2014. godine. Svjedoku je poznato da je objekat bio u ruševnom stanju da je tužilac svojim sredstvima izvršio rekonstrukciju i održavao, te mu je takođe poznato da je zaključen ugovor sa Fondom za slijeganje.
Iskaze svjedoka sud je prihvatio kao objektivnim jer su u saglasnosti sa ostalom materijalnom dokumentacijom u spisu.
Tužbeni zahtjev tužioca sud je odbio iz sljedećih razloga:
Naime, tužilac svoj tužbeni zahtjev temelji na Ugovoru o regulisanju međusobnih odnosa zaključenog 04.10.1993. godine između Fonda sa sanaciju, slijeganja grada Tuzla i Instituta za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale DD Tuzla.
Odredbama čl. 16 a. i čl. 16. b. Zakona o prometu nepokretnosti ( Sl. list R BiH 22/91), regulisana je zabrana prenosa, otuđivanja ili raspolaganja na drugi način nekretninama koje su pribavljene u društvenu svojinu, odnosno propisano je da takva imovine ne može biti predmet raspolaganja odnosno opterećivanja.
Odredbom čl. 16 e. istog Zakona propisano je da su pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16 a., 16.b. i 16.c. Zakona ništavi. Dakle, predmetni ugovor o regulisanju međusobnih odnosa od 04.10.1993. godine ništav po samom zakonu, jer je predmetnim ugovorom predmet raspolaganja bila upravo nekretnina sa statusom društvene svojine čiji promet nije dozvoljen. Nadalje, na osnovu predmetnog ugovora tužilac nikada nije upisan kao zemljišno knjižni vlasnik a niti posjednik.
Članom 48. a. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o nepokretnosti ( Sl. list R BiH 21/92 i 13/94), propisano je da će se odredbe čl. 16 a., 16.b., 16., c. i 16.d. Zakona o prometu nepokretnosti primjenjivati sve do donošenja Zakona o restituciji.
Dakle, u konkretnom slučaju radi se o nekretninama koje su u vrijeme njegovog zaključivanja bile van prometa, pa ni posjed tužioca nije bio zakonit.
Neosnovne su tvrdnje tužioca da je na predmetnoj zgradi održajem stekao pravo vlasništva jer posjed tužioca nije bio zakonit, te samim tim pozivanje tužioca na zaključak Izvršnog odbora Skupštine opštine broj 02-012-86 od 20.09.1982. godine kojim je Izvršni odbor dodijelio poslovni prostor u ul. II Kraiške brigade Institutu, s obzirom na naprijed zakonske odredbe ne može se smatrati zakonitim posjedom jer Izvršni odbor i nije mogao donijeti navedeni zaključak. Naime, prema odredbi čl. 77. st. 1 Zakona o vlasničko pravnim odnosima ( Sl. novine F BiH 6/98) propisano je, da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažno pravnom osnovu i ako nije pribavljan silom, prijevarom i zloupotrebom povjerenja, a prema odredbi st. 3. istog člana savjesnost posjeda se pretpostavlja.
Odredbom čl. 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima ( Sl. list R BiH 37/95), je propisano da posjednik stiče dosjelošću prava vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, a stavom 2 istog člana je regulisano da posjednik stjeće dosjelošću prava vlasništva na nepokretnoj stvari koja je vlasnik druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda.
Dakle, kako predmetne nekretnine tužioca nisu bile stečene po valjano pravnom osnovu, to se ne mogu primijeniti odredbe čl. 32. st. 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, a takođe ne mogu se primijeniti ni odredbe čl. 32. st. 2., prema kojoj posjednik stiče održajem prava vlasništva na nepokretnoj stvari koje je u vlasništvu druge osobe protekom roka od 20 godina savjesnog posjeda s obzirom da je sud utvrdio da zaključak Izvršnog odbora skupštine opštine Tuzla broj 02-012-86 od 16.09.1982. godine ne predstavlja pravni osnov po kome bi se posjed tužioca mogao smatrati zakonitim a i Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa je ništav po samom zakonu, te stoga nisu ispunjeni uslovi za savjesnost posjeda.
Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, stupio je na snagu 11.10.1995. godine, te od tog datuma se može i sticati putem održaja pravo vlasništva na nekretninama u državnoj svojini, međutim s obzirom da je sud utvrdio da je Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa ništav, to tužilac ni po osnovu izvanredne dosjelosti ne može steći vlasništvo jer nisu ispunjeni uslovi za savjesnost posjeda.
Nadalje, iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da ugovor o regulisanju međusobnih odnosa od 04.10.1993. godine nije zakonit jer je Fond za sanaciju posljedica slijeganja u gradu Tuzla prenio na tužioca više prava nego je sam imao u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, a osim toga i čl. 4. predmetnog ugovora regulisano da će zakupninu za korištenje objekta tužilac plaćati Fondu, dakle i na ovaj način isključena je mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću na stvari koja je predmet zakupnog odnosa.
Nadalje iz provedenih dokaza a posebno dopisa Službe za geodetske-imovinsko pravne poslove Tuzla broj 07-31-Sl/15 od 23.02.2015. godine, sud utvrđuje da zemljište i zgrade koje su izgrađene od strane tužioca na k.č. 256/2 upisane u Pl 522 KO ..., imaju status gradskog građevinskog zemljišta.
Članom 6. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH je propisano da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim Zakon i propisima donesenim zakonima.
Članom 19. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu je propisano da se oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta može mijenjati samo u skladu sa postupkom privođenja zemljišta namjeni, na osnovu regulacionog plana i plana parcelizacije.
Tokom postupka je nesporno utvrđeno, a posebno iz rješenja Općinske komisije za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove broj 06-03/8-360-91 od 20.07.1984. godine, da se radi o objektima privremenog karaktera koje je investitor dužan ukloniti na zahtjev korisnika građevinskog zemljišta.
Pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini tužilac u ovoj pravnoj stvari je mogao steći samo na način propisan po odredbama Zakona o gradskom građevinskom zemljištu.
Nadalje, čl.12. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu propisano je da gradsko građevinsko zemljište određuje općinsko vijeće, da isto može biti određeno samo za zemljište za koje se donese regulacioni i urbanistički plan te da se prije donošenja odluke o utvrđivanju gradskog građevinskog zemljišta pribavlja saglasnost nadležnog ministarstva (čl. 13. Zakona o građevinskom zemljištu). Nadalje, čl. 14. 15. i 16 istog Zakona propisan je donošenja odluke o određivanju gradskog građevinskog zemljišta kao i sadržaj iste.
Članom 44. Zakona o gradskom građevinsko zemljištu je propisano da općinsko vijeće dodjeljuje ne izgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje uz pravičnu naknadu, a čl. 46. istog Zakona propisni su uslovi i način dodjele gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja, kao i postupak i kriterij za određivanje prava prvenstva na konkursu odnosno neposredne pogodbe, uređuje se odlukom općinskog vijeća u skladu sa programom stambene i ostale izgradnje u općini.
Tužilac tokom postupka nije dokazao da mu je odlukom nadležnog organa dodijeljeno na korištenje radi građenja gradsko građevinsko zemljište pa je stoga neosnovan njegov zahtjev da se utvrdi da je građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva.
Prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, sud je utvrdio da je isti osnovan, jer iz provedenih dokaza proizilazi da prvotužena Grad Tuzla nikada nije bila upisana niti u Zemljišnom knjižnom izvatku niti u posjedovnom listu kao nosilac prava korištenja, odnosno raspolaganja na predmetnoj nekretnini.
Prigovor aktivne legitimacije nije osnovan jer je tužilac bio aktivno legitimisan u ovom postupku da podnese tužbu kao učesnik pravnog odnosa iz koga je nastala parnica.
Takođe nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog jer je drugotuženi upisan u posjedovni list broj 522 od 07.06.2011. godine, te je stoga pasivno legitimisanka u postupku.
Tvrdnje tužioca da je predmetne nekretnine stekao u postupku privatizacije, sud je odbio, jer je utvrđeno i to uvidom u rješenje o odobravanju početnog bilansa broj 19/01-021-622/2001 od 21.02.2001. godine i rješenja o odobravanju korigovanog početnog bilansa na dan 30.06.2001. godine i 31.12.2001. godine, da iste nisu bile obuhvaćene početnim bilansom, odnosno nisu bile predmet prodaje u privatizaciji, dakle ni po tom osnovu tužilac nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.
Prema Zakonu o privatizaciji preduzeća i Zakonu o izmjeni i dopuni zakona o privatizaciji preduzeća ( Sl. novine F BiH br 27/97, 8/99, 12/98, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09), odredbama čl. 7. Zakona o privatizaciji preduzeća i čl. 8. st. 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća, pravni prednjik tužioca je u postupku pripreme za privatizaciju predmetnu nekretninu trebao prikazati u svom početnom odnosno pasivnom podbilansu i u kom slučaju se vrijednost te nekretnine po Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća isknjižava na teret kapitala i obaveze preudzeća.
Dakle, kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tužiocu tj. pravnom licu nastalom privatizacijom isto ne može steći pravo vlasništva na nekretninama koje nije obuhvaćeno Odlukom Agencije za privatizaciju i odobravanju upisa izvršene privatizacije državnog kapitala u sudski registar.
S obzirom da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva održajem i građenjem na tuđem zemljištu, to je neosnovan prigovor nenadležnosti suda u smislu čl. 42. Zakona o parničnom postupku.
Ostale provedene dokaze i prigovore stranaka sud je cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu od uticaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
S obzirom da tuženi nisu potraživali troškove postupka, to sud o istim nije ni odlučivao.
POUKA: Sudija
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku Sadija Brković
od 30 dana od dana donošenja presude.
Žalba se podnosi Kantonalnom sudu u Tuzli
putem ovog suda u četiri primjerka.