U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću Apelacionog odjeljenja sastavljenom od sudije Tihomira Lukesa, kao predsjednika vijeća, te sudija Senadina Begtaševića i Dr Dragomira Vukoje, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika Bojana Avramovića, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Aleksanda Cvetkovića, zbog krivičnog djela genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 22. istog zakona, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH od 16.11.2015. godine, izjavljenoj protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 1 K 013789 13 Kri od 02.07.2015. godine, nakon održane javne sjednice vijeća, u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH, Dubravka Čampare, optuženog Aleksandra Cvetkovića i njegovih branilaca, advokata Petka Pavlovića i Miloša Perića, na osnovu člana 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, dana 03.03.2016. godine, donio je

PRESUDU

Žalba Tužilaštva BiH od 16.11.2015. godine, izjavljena protiv presude Suda BiH, broj: S1 1 K 0013789 13 Kri od 02.07.2015. godine, odbija se kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

OBRAZLOŽENJE

TOK POSTUPKA

prvostepena presuda

Presudom Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH), broj: S1 1 K 013789 13 Kri od 02.07.2015. godine, optuženi Aleksandar Cvetković oslobođen je od optužbe da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine(KZ BiH), a sve u vezi sa članom 29. istog zakona. Navedenom presudom, na osnovu odredbe člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine(ZKP BiH), odlučeno je da se optuženi oslobodi obaveze naknade troškova krivičnog postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.
Na osnovu člana 198. stav 1. ZKP BiH, oštećeni su sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.

ŽALBA I ODGOVORI

Protiv navedene presude, žalbu je blagovremeno izjavilo Tužilaštvo BiH i to zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka h) i k) i člana 297. stav 2. ZKP BiH i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. stav 1. ZKP BiH, sa prijedlogom da apelaciono vijeće žalbu uvaži, pobijanu presudu na osnovu odredbe člana 315. stav 1. ZKP BiH ukine i odredi održavanje pretresa ne kojem će se otkloniti povrede ZKP-a BiH i ponoviti dokazi usljed kojih je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nakon čega bi optuženog Aleksandra Cvetkovića oglasilo krivim za krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) KZ BiH.
Branioci optuženog Aleksandra Cvetkovića, advokati Petko Pavlović i Miloš Perić su ponaosob dostavili odgovore na žalbu Tužilaštva BiH sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH žalbu Tužilaštva BiH u cijelosti odbije kao neosnovanu, te potvrdi prvostepenu presudu Suda BiH, broj S1 1 K 0013789 13 Kri od 02.07.2015. godine.
Na sjednici vijeća, održanoj dana 03.03.2016. godine, u smislu člana 304. ZKP BiH, Tužilaštvo i branioci su ostali kod pismeno iznijetih žalbenih prigovora i razloga, odnosno odgovora na žalbu. Optuženi se saglasio sa navodima svojih branilaca iznijetih u odgovorima na žalbu Tužilaštva.
Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, shodno članu 306. ZKP-a BiH, apelaciono vijeće donijelo je odluku kao u izreci iz sljedećih razloga:

OPŠTA PITANJA

Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, apelaciono vijeće napominje da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.
Budući da apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude. U tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.
Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude, zbog čega će apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore, shodno ustaljenoj praksi apelacionih vijeća¹, odbaciti bez daljeg razmatranja.

ŽALBEni OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 297. ZKP BiH: bitne POVREDE odredaba KRIVIČNOG POSTUPKA

Standardi za odlučivanje po žalbi

U skladu sa članom 296. ZKP BiH, presuda se može pobijati zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka definisane su članom 297. ZKP BiH.²
S obzirom na težinu i značaj počinjenih povreda postupka, ZKP BiH pravi razliku između onih povreda koje, ako se utvrdi da postoje, stvaraju neoborivu pretpostavku da su negativno uticale na valjanost izrečene presude (apsolutno bitne povrede) i povreda kod kojih se, u svakom konkretnom slučaju, ostavlja na ocjenu sudu da li je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati negativan utjecaj na valjanost presude (relativno bitne povrede).
Apsolutno bitne povrede ZKP BiH taksativno su nabrojane u tačkama a) do k) stava 1. člana 297. ZKP BiH.
Ukoliko bi apelaciono vijeće našlo da postoji neka od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, obavezno je da, u skladu sa odredbom iz člana 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH, ukine prvostepenu presudu, izuzev u slučajevima iz člana 314. stav 1. ZKP BiH.³
Za razliku od apsolutnih, relativno bitne povrede nisu taksativno pobrojane u zakonu, već postoje u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona o krivičnom postupku, ali samo ukoliko je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
U odnosu na navode da je povreda načela krivičnog postupka mogla imati negativan utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, nije dovoljno da podnosilac žalbe jednostavno tvrdi da se procesna povreda hipotetički mogla negativno odraziti na donošnje zakonite i pravilne presude, već će žalbeno vijeće zaključiti da se povreda načela krivičnog postupka desila samo ako podnosilac žalbe pokaže da je ona materijalne prirode i da se ne može zaključiti da navedena povreda nije negativno utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, kada žalbeno vijeće smatra da je donesena zakonita i pravilna presuda, bez obzira na povredu postupka takve prirode, žalbeno vijeće će zaključiti da član 297. stav 2. ZKP BiH nije prekršen.

Tužilaštvo smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH i istovremeno bitnu povredu iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 14. ZKP BiH

Tužilaštvo smatra da je vijeće pogrešno primijenilo odredbe ZKP BiH i člana 14. i člana 254. stav 2. ZKP BiH, te da nije primijenilo odredbe Zakona o ustupanju predmeta iako je bilo dužno cijeniti izjavu Aleksandra Cvetkovića u svojstvu osumnjičenog u skladu sa tim Zakonom, odnosno Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ, a ne isključivo kroz odredbe ZKP-a BiH o ispitivanju osumnjičenog, što je dovelo do nezakonite i nepravilne presude. Pored navedenog, pretresno vijeće nije moglo vršiti kontrolu zakonitosti dokaza nakon okončanja dokaznog postupka u ovom predmetu, već je odluku o zakonitosti izjave tada osumnjičenog moralo donijeti u toku pretresa, a ne o istoj odlučiti u presudi na koji način je tužilaštvu onemogućeno da izvede dokaze koji bi uklonili sumnju o nezakonitosti dokaza, čime je povrijeđen i princip jednakosti u postupanju u smislu člana 14. ZKP BiH, kao i obaveza suda da se stara za svestrano razmatranje predmeta u smislu člana 254. stav 2. ZKP BiH. Time je učinjena još jedna bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH. Pravni osnov, prema stavu Tužilaštva, za prihvatanje ove izjave je član 3. Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi da je Zakon o ustupanju predmeta lex specialis u odnosu na ZKP BiH. U konkretnom slučaju, vijeće je, u vezi sa izjavom tada osumnjičenog, trebalo detaljno analizirati da li su ispunjeni uslovi iz Pravilnika MKSJ o postupku i dokazima, kako bi se navedeni dokaz kao zakonit mogao temeljem odredbi Zakona o ustupanju predmeta koristiti u ovom slučaju. Vijeće to nije uradilo, čime je propustilo da svestrano razmotri predmet kao i da da razloge o odlučnim činjenicama. Dakle, analiza pokazuje da je izjava optuženog data Tužilaštvu MKSJ, pribavljena na zakonit način jer procesni uslovi iz Pravila 42, 43, i dr. Pravilnika MKSJ o postupku i dokazima nisu prekršeni, dok odbrana s druge strane nije pružila nikakav dokaz o bilo kakvom nezakonitom postupku, pa je vijeće moralo donijeti zaključak da nije prekršen član 10. stav 1. ZKP BiH kojim se zabranjuje iznuda priznanja ili neke druge izjave.
Apelaciono vijeće prigovore Tužilaštva, istaknute u smislu člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, kao i člana 297. stav 2., u vezi sa odredbom člana 10. stav 1. i člana 14. ZKP BiH smatra neosnovanim.
Prije svega, apelaciono vijeće nalazi nespornim da je predmetna izjava tada osumnjičenog Aleksandra Cvetkovića od 18.10.2005. godine pribavljena na temelju Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a(u daljem tekstu „Pravilnik“), u kom pogledu su pravilno primijenjene odredbe pravila 42. i 43 Pravilnika, a koje se odnose na „Prava osumnjičenog za vrijeme istrage“, odnosno „Snimanje ispitivanja osumnjičenog“.
Međutim, ono što se učinilo spornim u konkretnom slučaju jeste činjenica da li je tako pribavljena izjava-dokaz ispunjavala uslove propisane odredbama Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH(u daljem tekstu „Zakon o korištenju dokaza“).
Cijeneći odredbe člana 3., 5. i 6. Zakona o korištenju dokaza, koje su jedine relevantne za razriješenje ovog pitanja, vijeće primjećuje kako pomenute odredbe u svom tekstu nigdje ne propisuju mogućnost korištenja iskaza osumnjičenih, datih pred MKSJ. Naime, kao što je vidljivo iz pomenutih odredbi, kao dokaze pribavljene u skladu sa Statutom i Pravilnikom, iste propisuju mogućnost korištenja jedino iskaza svjedoka i vještaka, dok iskaze osumnjičenih, datih pred MKSJ, zakon ne pominje.
Dakle, cijeneći sadržaj Zakona o korištenju dokaza u smislu dokaza, pribavljenih pred MKSJ, koji se mogu koristiti pred sudovima u BiH, intencija zakonodavca je evidentno bila limitirati mogućnost korištenja dokaza pribavljenih pred MKSJ, i to samo na iskaze svjedoka i iskaze vještaka, dok iskaze osumnjičenih i njihovo korištenje u postupcima pred sudovima u BiH, zakon nije predvidio, prvenstveno zbog specifičnosti statusa osumnjičenog i stepena zaštite osumnjičenikovih prava koja su sasvim sigurno šire propisana odredbama ZKP BiH, nego li Pravilnikom.
Kako Zakon o ustupanju predmeta nije predvidio mogućnost korištenja iskaza osumnjičenih, datih pred MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH, potpuno nesvrsishodnim se nalazi ulaziti u ocjenu koje odredbe (ZKP BiH ili Pravilnika) je neophodno bilo uzeti kao osnovu za procjenu zakonske prihvatljivosti iskaza osumnjičenog Aleksandra Cvetkovića datog pred službenicima MKSJ.
Kada je u pitanju prigovor da je pretresno vijeće donošenjem odluke o zakonitosti pomenutog dokaza u presudi onemogućilo Tužilaštvo otkloniti sumnju u zakonitost tog dokaza, a bilo je obavezno to učiniti u momentu ulaganja predmetnog dokaza, apelaciono vijeće utvrđuje da takvim postupanjem pretresnog vijeća nije došlo do povrede principa jednakosti u postupanju u smislu člana 14. ZKP BiH.
Prije svega, apelaciono vijeće podsjeća da Zakon o krivičnom postupku nigdje ne predviđa obavezu pretresnog vijeća da odluku o prigovoru zakonitosti pojedinog dokaza, donese u toku dokaznog postupka. Dakle, vrijeme donošenja odluke o prigovoru zakonitosti dokaza istaknutog u toku dokaznog postupka pripada diskrecionoj ocjeni pretresnog vijeća, pa je tako pretresno vijeće moglo, ali ne i moralo, donijeti odluku o zakonitosti tog dokaza u momentu njegovog ulaganja. Donošenjem odluke o zakonitosti dokaza tek u presudi, nije isključena mogućnost pobijanja te odluke, samo je ona bila ograničena na pobijanje ovakve odluke suda u okvirima žalbe protiv presude, što je Tužilaštvo u konkretnom slučaju i iskoristilo ističući ovu vrstu prigovora u žalbi na prvostepenu presudu.

Tužilaštvo smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka h) i k) ZKP BiH i istovremeno bitnu povredu iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 14 ZKP BiH

Suprotno odredbi člana 290. stav 7. ZKP BiH, prvostepeno vijeće je propustilo da se u obrazloženju svoje presude potpuno i određeno izjasni koje činjenice iz dispozitiva optužnice smatra dokazanim odnosno nedokazanim i iz kojih razloga, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka h) i k) ZKP BiH. Prema stavu Tužilaštva da bi donijelo oslobađajuću presudu iz tačke c) člana 284. ZKP BiH, vijeće je moralo prvo utvrditi postojanje krivičnog djela, odnosno svih njegovih bitnih obilježja pa onda odlučivati o krivičnoj odgovornosti optuženog. Međutim, vijeće to propušta da učini. Tužilaštvo osporava stav vijeća da se nije potrebno baviti „egzaktnim utvrđivanjem činjeničnih navoda optužnice“ usljed nedostatka dokaza da je optuženi počinio konkretne radnje. Ovakvim stavom vijeće zapravo već u presudi priznaje da nije u potpunosti riješilo predmet optužbe, te da nije dalo razloge o odlučnim činjenicama. Tužilaštvo smatra da je pretresno vijeće prvo moralo utvrditi postojanje ili nepostojanje krivičnog djela za koje se optuženi tereti, što podrazumijeva utvrđivanje i svih brojnih obilježja krivičnog djela, pa onda pristupiti utvrđivanju krivice optuženog, jer smisao člana 284. tačka c) ZKP BiH je da krivično djelo jeste počinjeno ali nije dokazano da ga je optuženi počinio. Ovakvom presudom nije rješeno postojanje krivičnog djela iz optužnice. Konačno, Tužilaštvo je ukazalo i na terminologiju korištenu u pobijanoj presudi, ukazujući na kvalifikaciju iz presude kao „strašan zločin“, koja kao takva nije u skladu sa krivičnim zakonodavstvom.
Apelaciono vijeće nalazi da su ovi žalbeni prigovori tužioca neosnovani.
Naime, obrazloženje presude kojom se optuženi oslobađa od optužbe treba da sadrži obrazloženje razloga iz člana 284. ZKP BiH. U obrazloženju se predstavljaju sve utvrđene činjenice koje čine osnov za donošenje odluke kojom se optuženi oslobađa od optužbe. Stoga, pretresno vijeće nije bilo u obavezi da obrazlaže sve elemente krivičnog djela i utvrđuje detaljno sve činjenične navode optužnice, te da daje pravnu kvalifikaciju djela u situaciji kada nisu dokazana posebna obilježja istog, odnosno nije dokazano konkretno učešće optuženog. Kada je u pitanju, kako to tvrdi Tužilaštvo, neprimjerena terminologija korištena u pobijanoj presudi u smislu „strašan zločin počinjen u Srebrenici“, ovo vijeće nalazi da se, iako navedeni termin ne predstavlja zakonsku terminologiju, istom se ne dovodi u pitanje nepobitna činjenica da je krivično djelo na inkriminisanom mjestu i vremenu počinjeno od strane pripadnika 10. Diverzantskog odreda, kojem je i optuženi pripadao, a što proizlazi i iz činjenice da se samo pretresno vijeće(fusnota broj 209 pobijane presude) pozvalo na pravosnažne presude Suda BiH i MKSJ gdje je nesumnjivo utvrđeno da je u Srebrenici počinjeno krivično djelo genocid.

Tužilaštvo smatra da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u dijelu koji se odnosi na dolazak optuženog i drugih pripadnika odreda pred školu „Kula“ u Pilici, čime je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH i istovremeno bitnu povredu iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 14. ZKP BiH

Prema navodima žalbe pretresno vijeće ovu činjenicu spominje samo u dva paragrafa, 315. i 316. presude, te u tom kontekstu ne cijeni iskaze svjedoka koji su vidjeli oficira, odnosno V.P. i vojnike koji su došli u kombiju, već samo u fusnoti nabraja imena tih svjedoka. Ukoliko se sud samo poziva na iskaz svjedoka sa glavnog pretresa, bez navođenja i ocjene sadržine njegovog iskaza u razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Da je cijenilo iskaze tih svjedoka sa iskazom svjedoka C-1, vijeće bi na nesumnjiv način našlo dokazanim da su optuženi i ostali pripadnici Odreda bili pred školom prije nego su zarobljeni Bošnjaci ukrcani u autobuse, gdje im je moralo biti jasno kakva sudbina očekuje Bošnjake s obzirom da je V.P. tom prilikom vikao na pripadnike 1. Pješadijskog bataljona prebacujući im što nisu ubili zarobljenike, a što predstavlja bitnu činjenicu koja dokazuje znanje i svijest optuženog o ciljevima i zadacima.
Cijeneći ovaj prigovor Tužilaštva, vijeće ga ne nalazi osnovanim, te bez obzira što pobijana presuda, izuzev što ih u fus noti nabraja, pojedinačno ne izlaže iskaze nabrojanih svjedoka, iz obrazloženja presude jasno se da izvući zaključak o nedokazanosti navedene odlučne činjenice, a sa kojim obrazloženjem se slaže i ovo vijeće.
Prije svega, vijeće nalazi da iskazi pomenutih svjedoka nisu ostali bez ocjene, kako pojedinačno , tako ni u vezi sa drugim dokazima, a prvenstveno se tu misli na iskaz svjedoka C1, na koji je žalbom aludirano. Naime, ako se uzme u obzir činjenica da su iskazi svjedoka, pobrojanih u fus noti broj 172 pobijane presude, elaborirani u odnosu na okolnosti držanja zarobljenih muškaraca u školi u Pilici, te prisustva konkretnih lica i jedinica u blizini škole “Kula” u Pilici(svjedoku S.P. prezentovan transkript sa suđenja u predmetu V.P.), kojom prilikom evidentno niti jedan od svjedoka sa sigurnošću nije mogao potvrditi da su upravo pripadnici 10. Diverzantskog odreda i oficir V.P. bili prisutni na tom mjestu, pa iskaze ovih svjedoka na te okolnosti nije bilo neohodno ponavljati, već je bilo sasvim dovoljno, a kako to pravilno čini prvostepeno vijeće, pozvati se na njih i konstatovati tu činjenicu. Dakle, prvostepeno vijeće pravilnom ocjenom dokaza nije našlo van razumne sumnje dokazanom činjenicu prisustva pripadnika 10. Diverzantskog odreda u školi “Kula” u Pilici, shodno čemu se i ne može prihvatiti tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH.

Tužilaštvo smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH

U žalbi Tužilaštvo ističe da pretresno vijeće nije prihvatilo kao vjerodostojan dokument uložen kao dokaz Tužilaštva T-3, a radi se o ratnom dokumentu komandanta 10. Diverzantskog odreda, M.P., u kojem su bilježene sve akcije Odreda, te pripadnici Odreda koji su učestvovali u tim akcijama. Prema navodima žalbe, odbrana je prigovorila na zakonitost i autentičnost dokaza iako je tužilaštvo ovaj dokaz dobilo od odbrane u predmetu F.K. i dr. i koji dokaz je prihvaćen od strane vijeća u tom predmetu. Međutim, pretresno vijeće tek u presudi donosi odluku da prihvata prigovor odbrane u smislu autentičnosti dokumenta, čime je uskratilo mogućnost tužilaštvu da izvede dodatne dokaze koji bi potvrdili autentičnost ovog dokumenta, a koji dokumenat je bitan za dokazivanje učešća optuženog u akcijama Odreda i za njegovo znanje o karakteru napada na Srebrenicu kao i da sadrži bitne činjenice koje potkrepljuju druge dokaze i koji da je prihvaćen bi doveo do drugačijih činjeničnih utvrđenja. Pored navedenog, tužilaštvo smatra da pretresno vijeće ne pravi razliku između zakonitog i vjerodostojnog dokaza.
Vezano za prigovor u pogledu odluke prvostepenog suda da pomenuti dokaz ne prihvati kao autentičan, ovo vijeće nalazi da se neosnovano žalbom Tužilaštva tvrdi da se ratni dokument komandanta 10. Diverzantskog odreda, M.P. mogao koristiti kao dokaz.
Naime, odredbom člana 274. stav 2. ZKP BiH propisano je da su za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom. Izuzeci od navedenog pravila odnosno slučajevi kada se kao dokaz može koristiti kopija pismena propisani su stavom 3. člana 274. ZKP BiH. U toj zakonskoj odredbi izričito je rečeno da se, izuzetno od stava 2. tog člana, može koristiti kao dokaz ovjerena kopija originala ali i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original. U slučaju dokumenta koji je u predmetni spis uložen, ovo vijeće nalazi da se radi o neovjerenoj kopiji, odnosno kopiji čiji sadržaj, izuzev usmenog navoda Tužilaštva da je originalni dokaz uložen u predmetu F.K. i dr, kao neizmjenjen nije potvrđen bilo kojim drugim dokumentom-dokazom, na što je Tužilaštvo shodno navedenim odredbama bilo obavezano, a propustilo je to učiniti. U vezi sa navedenim, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o neukoj stranci, pa se u ovoj situaciji može govoriti samo o propustu tužilaštva, a nikako o propustu suda. Konačno, pravila novog adversarnog postupka ne dopuštaju pasivnost stranaka, a posebno se to ne očekuje od tužioca, kojemu su sasvim sigurno poznata prava i dužnosti propisana odredbama člana 35. ZKP BiH na temelju kojih i postupa.
Dakle, kako Tužilaštvo, iako je odbrana u toku glavnog pretresa istakla prigovor autentičnosti pomenutog dokumenta, nije ponudilo nikakve argumente u pravcu potvrđivanja njegove vjerodostojnosti, prvostepeno vijeće je i po stavu ovoga vijeća donijelo ispravnu odluku, te navedeni dokument nije prihvatilo i koristilo kao dokaz u krivičnom postupku.
Konačno, kada je u pitanju navodni propust suda da o prigovoru autentičnosti predmetnog dokumenta odluči procesnim rješenjem, a ne tek u presudi, ovo vijeće iz razloga svrsishodnosti ne nalazi neophodnim ponavljati već ranije izneseni stav, već žalioca upućuje na obrazloženje dato u paragrafu 24. ove presude.

OSNOVI ZA ŽALBU PREMA ČLANU 299. ZKP BIH: POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

Standardi za odlučivanje po žalbi

Standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost.
Žalbeno vijeće će prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja utvrditi da li bi jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima došao do tog zaključka isključujući svaku razumnu sumnju. Neće svaka činjenična greška biti razlog da žalbeno vijeće ukine presudu, nego samo ona greška koja je uzrokovala nepravilnu presudu što se kvalifikuje kao krajnje nepravičan ishod sudskog postupka, kao u slučaju kada je optuženi osuđen uprkos nedostatku dokaza o biću krivičnog djela.
Prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog vijeća bio opravdan, žalbeno vijeće će krenuti od načela da se ne treba olako upuštati u narušavanje činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. Žalbeno vijeće ima na umu, kao opšte načelo da je zadatak da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na glavnom pretresu prvenstveno u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća. Stoga žalbeno vijeće mora iskazati određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće.
Žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće ne bi mogli biti prihvaćeni od strane bilo kojeg objektivnog suda ili kada je ocjena dokaza “potpuno pogrešna.”

Navodi žalbe

Bitne činjenice, koje su po mišljenju tužilaštva pogrešno utvrđene, a dovele su do oslobađajuće presude, su sljedeće: za plan da se zarobljeni Bošnjaci strijeljaju optuženi saznaje tek na Branjevu, optuženi i drugi pripadnici odreda nisu bili pred školom „Kula“ u Pilici zajedno sa V.P., optuženi nije učestvovao u strijeljanju Bošnjaka na farmi Branjevo. Prema žalbi, presuda ne rješava pitanje da je optuženi postupao po naređenju majora D.P. i M.P., već se samo navodi da se svjedoku C-1 ne može pokloniti vjera, ali nema zaključka o prirodi naredbe, niti ko je naredbu izdao, niti zašto optuženi i ostali uopšte odlaze iz baze. Tužilaštvo navodi kako je posebno sporan način na koji vijeće cijeni izjave svjedoka C-1 koji je bio konzistentan u svojim iskazima još od 2004. godine, pa sve do svjedočenja na glavnom pretresu, a koji iskazi su u pogledu, prema stavu optužbe, odlučnih činjenica podudarni sa iskazima D.E.. Razlog zašto vijeće ne prihvata ovaj dio njegovog iskaza je da, kako se navodi, nije potkrijepljen drugim dokazima. Osim što to nije tačno, vijeće pravi i dodatnu grešku u ocjeni ovog dokaza. Tužilaštvo ističe stav žalbenog vijeća u predmetu Tadić „(Vijeće) primjećuje da je praksa ovog Suda i MKSR da se kao dokaz prihvati svjedočenje samo jednog svjedoka po pitanju materijalne činjenice, bez potrebe da se njegov iskaz potkrijepi”. Prema žalbenim navodima tužilaštva, ni ZKP ne propisuje da iskaz svjedoka mora biti potkrijepljen. Također, Ustavni sud BiH i ESLJP ističu da odlučujući dokaz može biti dobijen svjedočenjem svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivice, uz uslov da se optuženi može suočiti s njim. Umjesto da pokloni vjeru iskazu svjedoka C-1 koji u svakom iskazu na glavnom pretresu svjedočio na isti način, vijeće zaključuje da je svjedočenje F.K., V.G. i Z.G. kredibilnije, iako su pred vijećem bili jasni dokazi da su ovi svjedoci mijenjali svoje iskaze, a Z.G. i V.G. osim što su na svaki način pokušali zaštiti Cvetkovića unaprijed pripremaju odbranu i za B.G. koji je u bjekstvu. U pravcu svojih stavova Tužilaštvo je citiralo pojedine dijelove iskaza ključnih svjedoka optužbe, te ih je dovelo u vezu sa iskazima svjedoka F.K., Z.G., S.K. i V.G., datim u istrazi, odnosno na pretresu koji je vođen protiv njih pred sudom BiH, nalazeći kao jedini logičan zaključak da nije moglo biti dopušteno Cvetkoviću da ne puca, i tako bude svjedok protiv ostalih. Nadalje, da Cvetković nije bio u štali, kako to vijeće zaključuje, govore brojni dokazi,a prije svega iskazi F.K. (koji potvrđuje da je Cvetković pucao), D.E., C-1, S.K. i samog optuženog koji odstupa od svoje odbrane i govori kako odlazi sa Branjeva kako bi vratio V.P. u Karakaj, što je vrlo bitno s obzirom da optuženi ovom izjavom sam ruši alibi koji je gradio na glavnom pretresu tvrdeći da je cijeli dan bio u štali.
U odnosu na činjenice napada na Srebrenicu i drugi ulazak 10. Diverzantskog odreda u Srebrenicu 11. jula 1995. godine, Tužilaštvo se pozvalo na iskaz svjedoka F.K., datog u istrazi, u kojem ovaj svjedok jasno opisuje polazak 1. Voda iz Bijeljine za Vlasenicu, gdje su pokupili V.G., B.G., Cvetkovića, J., M.P., a koje činjenice su potvrđene iskazom svjedoka D.T., koji je posvjedočio da su prema Srebrenici otišli njihovim vozilima i da su išli minibusom, vozilom Golf i kombijem, a svjedok C-1 je potvrdio da je od vozila korišten i Tam-110. Svjedok odbrane M.T. je svjedočio da je Odred u Srebrenicu vozio Ž.V., dok je Ž.V., takođe svjedok odbrane, izjavio da su vozili on i C.. Međutim, svjedok F.K. je izbjegao da sve ovo ponovi na glavnom pretresu, jer je pokušao da umanji ulogu Cvetkovića. S navedenim u vezi, Tužilaštvo se pozvalo na iskaz svjedoka C-1 koji je na glavnom pretresu potvrdio da je optuženi Cvetković bio sa Odredom u ovoj akciji, a njegov iskaz dodatno čini vjerodostojnim činjenica da na pitanje tužioca da li je optuženi bio u akciji na Srebrenici kroz tunel(prva akcija), svjedok je odgovorio da se ne može sjetiti. Vijeće u presudi utvrđuje da su od vozila u ovoj akciji korišteni minibus, Golf, kombi i TAM 110, a da su vozači koji su išli bili C., Ž.V. i Z.S.. Dakle, iz navedenog proizlazi da nedostaje jedan vozač, a to je upravo bio optuženi. Konačno, kao razlog za prihvatanje obrazloženja razlika u iskazima iz istrage i sa glavnog pretresa F.K., vijeće prihvata da je on u ljutnji potvrdio u istrazi neke činjenice koje nisu tačne, ali propušta da da logično obrazloženje zašto bi F.K. „svalio“ sve na Cvetkovića koji njega ni na koji način nije inkriminisao.
Vezano za pripreme Odreda za odlazak na Branjevo, prema Tužilaštvu, dokazi van razumne sumnje potvrđuju da su 16. jula 1995. godine na Branjevo otišli Aleksandar Cvetković, F.K., S.K., V.G., Z.G., B.G., i C-1 i da su oni bili ti koji su izvršili masovnu likvidaciju zarobljenih Bošnjaka dječaka, mladića i staraca. Ni optuženi nije osporavao da je otišao na Branjevo i da je vozio kombi. S tim u vezi, tužilaštvo se pozvalo na iskaze svjedoka F.K. i D.T. koji su svjedočili o svađi D.P. i Z.O., o tome da je D.P. od F.K. tada tražio da okupi grupu ljudi od 8-10 vojnika, što on i čini, a u koju grupu ulazi i optuženi Cvetković, zajedno sa ostalim. Ove činjenice je potvrdio i svjedok C-1 koji je izjavio da je M.P. bio prisutan kada je D.P. došao. Tom prilikom su D.P. i V.P. ušli u M.P. kancelariju, nakon čega im je D.P. rekao da će svi zarobljenici iz Srebrenice biti strijeljani. Vezano za navedeno, Tužilaštvo se osvrnulo na iskaz svjedoka F.K., dat na glavnom pretresu, kada je ustvrdio da se naredba odnosila na čuvanje zarobljenika koji će poslije biti razmijenjeni, ali se mora imati u vidu da je F.K. ovu verziju događaja prvi put ispričao u svom predmetu, i da je on imao više nego dovoljno razloga da prikrije činjenice da su i prije dolaska na Branjevo znali šta će se desiti sa zarobljenim Bošnjacima. S druge strane, iz iskaza C-1 jasno proizlazi da je on vjerodostojno opisao sve događaje pa tako i zadatak obezbjeđivanja zarobljenika na stadionu u Bratuncu. Njegov iskaz odgovara činjeničnom utvrđenju da zarobljenici nisu trebali biti pogubljeni na području Bratunca, da V.P. nije skrivao namjeru da se pobiju svi zarobljenici, što je javno i saopštio i pripadnicima 1. Bataljona ZB kada je od njih tražio da ubijaju zarobljenike iz škole u Pilici, a što u konačnici potvrđuju presretnuti razgovori između majora G. i M.T.1. Sam optuženi Cvetković je u izjavi koju je dao u svojstvu osumnjičenog izjavio da mu je M.P., dan prije odlaska na Branjevo, rekao da bude u bazi sutradan u 7 ujutro. Iz baze krenuli oko 9 ujutro i zaustavili se ponovo u komandi Zvorničke brigade u koju su ušli B.G., Cvetković i F.K. po daljnje instrukcije. Po pitanju ovih činjenica bili su saglasni i svjedoci D.E., F.K. i Z.G.. Istina, svjedok F.K. je na glavnom pretresu promijenio iskaz u odnosu na ranije izjave u kojima je tvrdio da je Cvetković sa B.G. ušao u Komandu. Međutim, prema navodima žalbe, to nije jedina izmjena u iskazu, a sve u cilju zaštite optuženog, odnosno njegovog ekskulpiranja od odgovornosti. Kada su se, bili su u pratnji dvojice vojnih policajaca i jednog oficira, koji su ušli u crveno vozilo marke “Opel kadet”, a koje je Cvetković pratio.
Kada je u pitanju teza da je optuženom i ostalim pripadnicima bilo poznato da se zarobljenici imaju streljati, Tužilaštvo se pozvalo na svjedoka C-1 koji je nedvosmisleno na glavnom pretresu izjavio da je naredba izdata u Dragasevcu, a to i jeste u skladu sa onim što se poslije dešavalo, odnosno njihovim odlaskom u komandu Zvorničke brigade po dodatne instrukcije, te praćenje V.P. do škole u Kuli i do Branjeva. Dakle, M.P. kao komandant jedinice direktno podređene Ratku Mladiću, je morao biti upoznat na koji zadatak šalje svoje podređene koji nisu bili tek obični vojnici, a svemu tome ide u prilog i iskaz D.O. u predmetu Blagojević u kojem kaže da je naređenje da se zarobljenici pogube došlo direktno od Mladića, i da su svi to znali, te da su V.P., B., D.N. uzimali redom sve ljude za svoj posao. Nadalje, D.E. je bio siguran u svom svjedočenju da je M.P. sigurno znao za Branjevo jer „nijedna akcija niti zadatak u našoj jedinici nije bila moguća bez komandanta naše jedinice. Ne vjeruje da bi M.P. išta uradio bez njihovog (misli na D.P.) znanja.“ Tužilaštvo nadalje u žalbi navodi da činjenica da je jedino svjedok C-1 govorio o stvarnom zadatku koji im je dat ne umanjuje kredibilnost njegovog iskaza, s obzirom su svi drugi izvršioci zločina od početka imali namjeru da zaštite sebe (F.K., S.K., V.G. i Z.G. u postupku koji se vodio protiv njih) ali i M.P..
U odnosu na činjenicu da su pripadnici 10. Diverzantskog odreda prije Branjeva bili ispred škole u Pilici, Tužilaštvo se pozvalo na iskaze više svjedoka i to: R.B., D.J., J.J., S.S., M.T.2 koji su potvrdili da su 16.07. u poslijepodnevnim satima vidjeli jednog visokog oficira, srednjih godina, ispred škole sa desetak vojnika u kombiju. Svi svjedoci su potvrdili da je tog dana došlo između 7-10 njima nepoznatih vojnika u kombiju i koji su na sebi imali crne uniforme, a što je potpunoj saglasnosti sa iskazom svjedoka C-1 koji je izjavio da su 10. jula u Srebrenici većinom nosili crne uniforme, a da je neko imao i maskirne, dok je on na Branjevu nosio NATO maskirnu uniformu. U suštini, niko nije znao odakle dolaze nepoznati vojnici, iako je svima bilo jasno da su drugačiji, te su poslije čuli da su ti specijalci ubijali na Branjevu. Dakle, iskazi naprijed navedenih svjedoka potkrijepljuju svjedočenje svjedoka C-1 da su optuženi kombijem pratili crveni kadet, u kojem su bila dvojica vojnih policajaca i potpukovnik, do škole u Pilici, a koje iskaze svjedoka pretresno vijeće u presudi uopće ne cijeni zbog čega presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Takođe, i D.E., F.K. i C-1 su svjedočili da je na Branjevu rečeno da trebaju strijeljati zarobljene ljude iz Srebrenice. Razlika je u tome što D.E. tvrdi da je potpukovnik to rekao B.G., F.K. tvrdi da je V.P. to rekao D.E., B.G. i C-1, a C-1 tvrdi da su F.K. i B.G. otišli da razgovaraju sa potpukovnikom. Tužilaštvo ne isključuje mogućnost da im je na Branjevu ponovljeno šta trebaju raditi, ali to ne umanjuje istinitost izjave svjedoka C-1 da im je u bazi rečeno da će zarobljenici iz Srebrenici biti strijeljani. Nadalje, prema stavu Tužilaštva, Vijeće izjave preživjelih uopšte ne cijeni, a njihovi iskazi su u potpunoj saglasnosti s iskazima samih optuženih u predmetu F.K. i dr. u kojem su optuženi sami opisali način egzekucije zarobljenika.
Dakle, prema mišljenju Tužilaštva, da je pretresno vijeće cijenilo sve iskaze zajedno, došlo bi do zaključka da iskazima F.K., Z.G. i V.G. ne može biti poklonjena vjera, s obzirom da je Tužilaštvo nesumnjivo dokazalo da su F.K., S.K., V.G., Z.G., C-1, D.E., B.G., kao i optuženi Cvetković pucali, te nije smjelo biti onih koji će svjedočiti o zločinima, niti onih koji bi mogli odbiti izvršenje zadatka. Odbrana optuženog se zasnivala na tome da je on cijelo vrijeme proveo u štali sa M.N., ali tom svjedoku nije mogla biti poklonjena vjera, kako je to učinilo pretresno vijeće, s obzirom da se pokazalo da se radilo o nekredibilnom svjedoku koji je na glavnom pretresu u potpunosti promijenio iskaz u odnosu na ono što je prije izjavljivao, pogotvo kada je u pitanju njegovo svjedočenje u predmetu protiv M.P.1 i dr. Kada su u pitanju svjedočenja V.G. i Z.G., Tužilaštvo nalazi da su isti dati s namjerom pomaganja optuženom s ciljem njegovog ekskulpiranja, ali i B.G. koji je još uvijek nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine.

Nalazi apelacionog vijeća

Nasuprot tvrdnjama žalbe Tužilaštva BiH, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje u predmetnoj krivičnopravnoj stvari, osobito u pogledu činjenica koje su potencirane u žalbi. Prvostepeni sud je u potpunosti postupio u skladu sa odredbom člana 281. stav 2. ZKP-a BiH i savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, i na osnovu takve ocjene izveo zaključak o svim činjenicama bitnim za pravilno razjašnjenje svih spornih pitanja, prvenstveno pitanje postojanja svjesti optuženog već u Dragasevcu da se zarobljeni Bošnjaci trebaju strijeljati na Branjevu, činjenice dokazanosti prisustva optuženog i drugih pripadnika Odreda pred školom „Kula“ u Pilici zajedno sa V.P., te konačno činjenice da li je optuženi učestvovao u strijeljanju Bošnjaka na farmi Branjevo.
Prilikom ocjene dokaza, odnosno iskaza ključnog svjedoka C-1, a koji iskaz je ujedno i jedini dokaz optužbe koji direktno tereti optuženog u smislu činjenice da su pripadnici 10. Diverzantskog odreda, pa samim tim i optuženi Cvetković već u Dragasevcu bili upoznati sa planom-naredbom o likvidaciji zarobljenih Bošnjaka na lokalitetu Branjeva, a koji su prethodno bili smješteni-zatvoreni u školi “Nikola Tesla”(“Kula”) u Pilici, i koju su u cilju realizacije navedenog plana prethodno posjetiti pripadnici Odreda, prvostepeno vijeće je, prema stavu apelacionog vijeća, pravilno primijenilo princip in dubio pro reo, iz razloga što iskaz pomenutog svjedoka, evidentno nije potkrijepljen iskazom ijednog drugog svjedoka, niti materijalnim dokazom, a što je bilo od ključne važnosti s obzirom da se radilo o iskazu svjedoka koji je prethodno oglašen krivim za navedene radnje, ali na temelju zaključenog sporazuma o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH. Stoga i ovo Vijeće nalazi da navedene činjenice u odnosu na optuženog nisu dokazane isključujući svaku razumnu sumnju.
U tom smislu, prvostepeno vijeće je prije svega dalo ocjenu iskaza svjedoka D.T., F.K.,V.G., S.K., Z.G., te iskaza svjedoka D.E., datih pred MKSJ, dovodeći ih u vezu s iskazom svjedoka C-1 koji je jedini izjavio da su pripadnici Odreda znali da sve zarobljenike treba pobiti, jer im je to pred bazom u Dragasevcima u prisutnosti V.P. i M.P., saopštio D.P.. Analiza iskaza navedenih svjedoka jasno pokazuje da niti jedan od njih ne potvrđuje navedeno, već naprotiv svi oni izjavljuju da za plan strijeljanja zarobljenika saznaju tek na Branjevu. Naime, svjedok F.K. je jasno izjavio da je nakon što je odredio sedam vojnika po naredbi D.P., mislio da će njihov zadatak biti čuvanje zarobljenika, dok je svjedok V.G. istakao kako tokom vožnje u kombiju, kojim su pratili crveni automobil „Opel kadet“, nije bilo nikakvog razgovora, kako o mjestu, tako i o cilju njihovog odlaska iz baze. Istovjetne navode na pomenute okolnosti istakao je i svjedok D.E. koji u intervjuu između Kancelarije tužioca i D.E., obavljenog 24.04.1996. godine, izjavljuje „...Došli smo, tada nas je potpukovnik odveo na jednu farmu koja se nalazila u mjestu Pilice. Tada je potpukovnik pričao sa B.G. i potpukovnik je rekao da za pola sata treba da dođe jedan autobus i taj potpukovnik i dva policajca su poslije tih riječi odmah otišli. Tamo nam je B.G. saopštio da treba da dođe autobus sa civilima koji su se predali. Tada sam saznao šta je naš zadatak i šta treba da radimo. Prije nisam znao...“, pri kojim navodima ostaje i u svom iskazu datom u svojstvu svjedoka u predmetu Tužilac protiv V.P. i dr., vođenim pred MKSJ, dana 04.05.2007. godine.
Dakle, prvostepeno vijeće je pravilno uočilo da izuzev svjedoka C-1, niko od svjedoka nije potvrdio činjenicu, a što je bila teza optužbe, da su pripadnici Odreda već u svojoj bazi u Dragasevcima, dakle prije dolaska na Branjevo, znali o postojanju plana likvidacije zarobljenika iz Srebrenice, a koja činjenica je bila od odlučne važnosti za utvrđivanje znanja i svijesti kod optuženog o onome što će se dešavati.
Istina, navodi pomenutih svjedoka koji su potvrdili da su se nakon polaska iz baze jednom zaustavili, i to u komandi Zvorničke brigade, mogu ukazati na mogućnost, odnosno određeni stepen vjerovatnoće, da je u komandi i bilo nekih razgovora u pogledu svrhe njihovog odlaska na farmu u Branjevo, ali ipak, posebno ako se uzme u obzir činjenica da to niko nije potvrdio, isti ne zadovoljavaju standard „van razumne sumnje“ koji bi doveo u pitanje zauzeti stav prvostepenog vijeća o primjeni principa in dubio pro reo.
Dakle, na osnovu iskaza svjedoka C-1, koji nije potkrijepljen niti jednim drugim uvjerljivim dokazom, sud nije mogao, ni kroz kontekst činjenica koje govore o mogućnosti da su pripadnici Odreda o svojoj “misiji” detaljno upoznati u komandi Zvorničke brigade, na šta se poziva i sama žalba Tužilaštva, pouzdano utvrditi da su optuženi i prije odlaska na farmu Branjevo bili upoznati sa naredbom o streljanju zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice, pa je prvostepeno vijeće primjenom načela in dubio pro reo donijelo pravilan zaključak o nedokazanosti te odlučne činjenice.
Analizirajući iznesene žalbene prigovore Tužilaštva u okviru istaknutog žalbenog osnova, a u odnosu na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano za zaustavljanje pripadnika Odreda u školi „Nikola Tesla“ u Pilici, prije njihovog dolaska na farmu u Branjevu, apelaciono vijeće nalazi neosnovanim.
Naime, obrazloženje pobijane presude, po ocjeni ovog vijeća, daje u svemu potpune i ispravne činjenične zaključke koji se odnose na nedokazanost te činjenice.
Ispravno se navodi u pobijanoj presudi, i po ocjeni ovog vijeća, da optužba u toku dokaznog postupka, izuzev navoda svjedoka C-1, nije izvela dokaze u pogledu postojanja te činjenice, s obzirom da niti jedan od svjedoka to nije potvrdio.
Istina, žalbom se pravilno ukazuje da su svjedoci R.B., D.J., J.J., S.S., M.T.2 u svojim iskazima potvrdili da su kritičnog dana(16.07.1995.godine) prilikom čuvanja, a potom i transporta zarobljenika iz škole u Pilici uočili prisustvo pripadnika drugih jedinica, pa između ostalih i jednog oficira, te desetak njima nepoznatih vojnika od kojih su neki bili obučeni u crne uniforme, što na prvi pogled može ukazati da se radilo o pripadnicima 10. Diverzantskog odreda. Međutim, zaključak da se nesumnjivo radilo o njima, prvostepeno vijeće nije moglo sa sigurnošću izvesti. Naime, uzimajući u obzir činjenicu da je u zauzimanju Srebrenice uzeo učešće veći broj pripadnika Vojske Republike Srpske, to postoji realna vjerovatnoća da su uniforme sličnim onima koje su koristili pripadnici Odreda, pripadale nekoj drugoj jedinici, pa se stoga teza Tužilaštva da su to upravo bili pripadnici 10. Diverzantskog odreda svela samo na tvrdnju svjedoka C-1, a koji iskaz, kako to pravilno zaključuje pretresno vijeće, je ostao bez konkretnog potkrijepljenja.
Kada je u pitanju dokazanost činjenice učešća optuženog u napadu na Srebrenicu, dana 10., 11. i 12.07.1995. godine, a u smislu naprijed istaknutih žalbenih razloga, vijeće prihvata obrazloženje prvostepene presude, te nalazi da žalbeni navodi Tužilaštva ne dovode u pitanje njen zaključak u tom pogledu.
Apelaciono vijeće, kao i prvostepeno, nalazi pravilno utvrđenim da je izvršen navedeni napad, i da je u tom napadu, između ostalih, učestvovao i 10. Diverzantski odred, čiji pripadnik je bio i optuženi Cvetković. Međutim, ono što je bilo sporno i što je valjalo razriješiti u ovom predmetu jeste da li je optuženi lično uzeo učešće u tom napadu, kako je to tvrdio svjedok C-1, a u nekim svojim iskazima i svjedok F.K..
Ono što za tužioca ne predstavlja nepouzdanost u svjedočenju svjedoka C-1 i iskaza iz istrage svjedoka F.K., datog 09.08.2010. godine pred tužiocem Tužilaštva BiH, po shvatanju ovog vijeća, ovi iskazi sadržavaju značajne nedostatnosti, koje pobijana presuda izlaže u paragrafima od 246. do 259. svojih razloga. Nakon ocjene izvedenih dokaza, presuda na pravilan način finalizuje svoju analizu zaključkom o odsustvu dokaza o učešću optuženog u drugom napadu na Srebrenicu, odnosno nedovoljnošću da se zadovolji standard izvan razumne sumnje.
Naime, dovođenjem u vezu iskaza svjedoka S.K., Z.G., D.T., Ž.V., S.B., N.B. u odnosu na navodno učešće optuženog Cvetkovića u drugom napadu na Srebrenicu sa onim što je svjedok C-1 iznio na glavnom pretresu, te onim što je svjedok F.K. rekao u istrazi, stiče se zaključak da iskaz svjedoka C-1 ostaje bez potvrde u odlučnim činjenicama, što prvostepena presuda vrlo jasno izlaže. Svjedok F.K. kao učesnik ovog napada, svjedočeći na glavnom pretresu na okolnosti učešća optuženog u istom, u cijelosti odstupa od navoda iznesenih u fazi istrage te, prema mišljenju i ovog vijeća, daje razložno obrazloženje zašto je u fazi istrage pomenuo optuženog kao učesnika napada. Kada se navedenom doda činjenica, da je njegov iskaz, dat na glavnom pretresu, u tom dijelu konzistentan sa njegovim drugim iskazom, datim 08.05.2010. godine pred istražiocem Tužilaštva MKSJ, izvodi se logičan zaključak da je svjedok F.K., rukovođen motivom osvete, kako je to sam rekao, bezrazložno označio optuženog kao osobu koja je zajedno s drugim pripadnicima Odreda učestvovala u napadu na Srebrenicu. Dakle, i po ocjeni ovog vijeća, iskaz svjedoka F.K. kojeg je ovaj dao u svojstvu osumnjičenog, a od kojeg je u pogledu involviranosti optuženog u napad na Srebrenicu odstupio, dajući prihvatljivo obrazloženje, nije mogao biti cijenjen u smislu potkrijepljujućeg dokaza iskazu svjedoka C-1, što sve prvostepena presuda pravilno obrazlaže.
Kada su u pitanju navodi žalbe optužbe, da je samo pretresno vijeće utvrdilo da su prilikom napada na Srebrenicu korištena četiri vozila, i da su kao vozači u akciji učestvovali C., Ž.V. i Z.S., te da se logičnim nameće zaključak da je četvrti vozač bio optuženi, ovo vijeće primjećuje da takav zaključak prvostepeno vijeće nije donijelo. Naprotiv, pretresno vijeće utvrđuje da je u napadu učestvovalo više vozila, ali da taj broj s obzirom na nesaglasnosti iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije, nije mogao biti utvrđen(paragraf 237), a koji stav podržava i ovo vijeće. To pogotovo iz razloga što iz samih dokaza nedvojbeno proizlazi da je izvršenje djela dovedeno u vezu s većim brojem lica, i korištenjem više vozila, što sve podržava tezu da se u konkretnom slučaju i nije moralo raditi o optuženom kao jednom od vozača. Dakle, ovo vijeće nije moglo steći potrebnu dokaznu uvjerljivost da se upravo radilo o optuženom kao licu koje je prilikom drugog napada na Srebrenicu, pored utvrđenih, bilo angažovano kao jedan od vozača.
Razmatrajući istaknuti žalbeni prigovor u smislu učešća optuženog u egzekuciji zarobljenih Bošnjaka na farmi Branjevo, apelaciono vijeće je došlo do zaključka da pobijanom presudom nije povrijeđen metodološki pristup pri utvrđivanju i ispitivanju odlučnih činjenica, predviđen odredbom člana 14. ZKP BiH, a koji se odnosi na standard jednakosti u postupanju, budući da je sa jednakom pažnjom ispitala sve činjenice, ne ispustivši pri tom iz vida ni jednu koja je bila važna za presuđenje.
Apelaciono vijeće smatra da je pretresno vijeće u najboljem položaju da ocijeni vjerodostojnost svjedoka, što je ono i učinilo, i u vezi s tim dalo adekvatne razloge. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće zaključuje da je pretresno vijeće pravilno ocijenilo iskaze svjedoka optužbe, posebno iskaz svjedoka C-1 i iskaze svjedoka D.E. koje je dao u svojstvu osumnjičenog, odnosno u drugim predmetima vođenim pred MKSJ na navedene okolnosti, i da je zaključak prvostepenog vijeća o nepouzdanosti ovih svjedoka dovoljno argumentovan i osnovan.
Naime, apelaciono vijeće, i pored zauzetog stava u Odluci Ustavnog suda⁴, da svjedoci koji su prethodno sklopili sporazum o priznanju krivnje, predstavljaju dokaze koji imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi, nalazi pravilnim stav prvostepenog vijeća da navedeni iskazi svjedoka ipak nisu mogli predstavljati iskaze kojima se bezrezervno mogla pokloniti vjera, kako se to inputira žalbom,te na temelju istih van razumne sumnje mogla utvrditi krivica optuženog za njegovo učešće u strijeljanju više stotina zarobljenih Bošnjaka Srebrenice. Tako prvostepeno vijeće, uzimajući u obzir činjenicu da se radilo o svjedocima koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, te činjenicu da svjedok D.E. nije bio podvrgnut unakrsnom ispitivanju od strane odbrane (odbio svjedočiti u ovom predmetu) pravilno uočava čitav niz njihovih manjkavosti(paragrafi 357, 361, 362, 363, 365, 381, 382 i 383 pobijane presude), nekonzistentnosti, ali i nepotkrijepljenosti drugim pouzdanim dokazima, te ispravno zaključuje da su isti nedovoljni za oglašavanje optuženog krivim za inkriminisane radnje.
Svemu navedenom valja dodati da ovo vijeće, kao i prvostepeno, nije moglo naći nikakvo racionalno objašnjenje zašto bi drugi svjedoci, a posebno se to odnosi na svjedoke F.K., V.G., Z.G. i S.K., imali interes da zaštite optuženog i lažno svjedoče u njegovu korist, posebno zbog činjenice što se radilo o presuđenim licima za istovjetan krivičnopravni događaj. Čak naprotiv, upravo zbog navedenog, ukazuje se potpuno logičnim da nakon što je postupak prema njima pravosnažno okončan, isti se “otvore” i iskreno iznesu potpunu istinu o dešavanju na farmi Branjevo, a samim tim i spriječe da budu označeni kao jedini krivci za ovo krivično djelo. Konačno, njihovi iskazi, dati na glavnom pretresu, su potvrđeni iskazom svjedoka M.N., koji je ostao doslijedan svom ranijem iskazu, te je na glavnom pretresu ustvrdio da se s njim u štali nalazio jedan vojnik, a što je u saglasnosti s tezom odbrane .
Stoga, cijeneći sve okolnosti u njihovoj ukupnosti, ovo vijeće, a kako je to pravilno utvrđeno i prvostepenom presudom, nije moglo van svake razumne sumnje utvrditi da je predmetno krivično djelo, za koja nema sumnje da se desilo, počinio upravo optuženi, te je stoga rukovodeći se načelom ZKP BiH „in dubio pro reo“, po kome u slučaju sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog, ovo vijeće je ocijenilo kao valjan stav prvostepenog suda da nije dokazano da je optuženi Aleksandar Cvetković izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
Vijeće primjećuje da je prvostepeni sud donio odluku da oštećene „sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom uputi na parnični postupak“, pozivajući se na odredbu člana 198. ZKP BiH. Kako apelacioni sud presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda(član 306. ZKP BiH), a imajući u vidu da navedeni dio ožalbene presude nije bio predmetom žalbe, to se apelaciono vijeće nije ni upuštalo u odlučivanje o osnovanosti ovakvog stava prvostepenog vijeća. No, vijeće nalazi da se odluka o imovinskopravnom zahtjevu, pa i upućivanje oštećenih na parnični postupak, kao jedan od načina presuđenja, može donijeti samo u slučaju da je imovinskopravni zahtjev postavljen. Ukoliko zahtjev nije postavljen, sud ne donosi odluku u smislu odredbe člana 198. ZKP BIH. Upitnost odluke prvostepenog vijeća posebno je potcrtana okolnošću da i prvostepeni sud posredno dovodi u sumnju postojanje takvog zahtjeva određujući ga atributom „eventualni“. Odredba člana 198. ZKP BiH je i naslovljena kao „odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu“. Prvenstveno jezičkim, a potom i logičkim i ciljnim tumačenjem naslova ove odredbe, pa i početnog njenog dijela koji propisuje da „o imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud“, dolazi se do zaključka da će sud odluku o imovinskopravnom zahtjevu donijeti samo u slučaju njegovog postojanja.
Zbog svega navedenog, a na osnovu člana 313. ZKP BiH, valjalo je odbiti žalbu Tužilaštva BiH kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

Zapisničar: PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik S U D I J A

Bojan Avramović Tihomir Lukes

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

¹ v. MKSJ: Drugostepena presuda u predmetu Krajišnik, par. 17.: Drugostepena presuda u predmetu Martić, par. 15; Drugostepena presuda u predmetu Strugar, par. 17. Ovakvu praksu je kroz svoje odluke slijedilo više žalbenih vijeća Suda BiH, u tom smislu v. Trbić, drugostepena presuda broj: X-KRŽ-07/386 od 21.10.2010. godine.

² Član 297. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka: (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, b)ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu, f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe; i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, j) ako je optužba prekoračena, k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

³Član 314. Preinačenje prvostepene presude: (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav (1) tačka f), g) i j) ovog zakona.

⁴ Odluka Ustavnog suda BiH, M.Š., stav 38

S1 1 K 017982 15 Krž 2

23 Oktobar 2015. g.