BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
KANTON SARAJEVO
OPĆINSKI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 P 676077 17 P
Sarajevo, 14.11.2018. godine
Općinski sud u Sarajevu, sudija Vildana Fajić Poturović, u pravnoj stvari tužiteljice M.R., ..., S., koju zastupa punomoćnik Mirza Pecikoza, advokat iz Sarajeva, protiv tuženog D.R., ..., S., kojeg zastupa punomoćnik Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, radi razvoda braka i supružničkog izdržavanja, u postupku u kojem je javnost isključena, nakon zaključene glavne rasprave, održane dana 26.09.2018. godine u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, dana 14.11.2018. godine, donio je
P R E S U D U
O b r a z l o ž e nj e
Tužiteljica je dana 08.11.2017. godine podnijela tužbu za razvod braka. U činjeničnim navodima tužbe istakla je da je sa tuženim zaključila brak 21.08.1999. godine, te da su parnične stranke stekle jedno zajedničko dijete, sina A.R., koji je trenutno punoljetan. Nadalje navodi da su se bračni odnosi u međuvremenu teško i trajno poremetili i da je faktička zajednica življenja prestala bez ikakvih izgleda za nastavak iste. Tužiteljica je nezaposlena i nalazi se na evidenciji J.U. „Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo“. Ista nije korisnik prava na novčanu naknadu, niti zdravstveno ili penzijsko i invalidsko osiguranje, te nema nikakve imovine. Teško je bolesna, sa dijagnosticiranim tumorom desne dojke, izdržava sebe i sina A.R. koji je nezaposlen, i to isključivo od finansijske pomoći majke i brata. Na drugoj strani tuženi je uposlenik K.J.K.P. „GRAS“ Sarajevo sa mjesečnim primanjima od oko 1.000,00 KM. Slijedom prednjeg, predložila je sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će razvesti brak parničnih stranaka, a tuženog obavezati da na ime njenog izdržavanja doprinosi mjesečno iznos od 300,00 KM počev od utuženja tj. 08.11.2017. godine, pa dok za to budu postojali zakonski uslovi i to zaostale iznose u roku od 30 dana, a buduće do desetog u mjesecu za tekući mjesec.
Tuženi je putem punomoćnika dana 12.12.2017. godine dao odgovor na tužbu u kojem se navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što je tužiteljica sposobna za rad i zaposlena, navodeći odredbe člana 224. Porodičnog zakona F BiH, te smatra da tužiteljica ne ispunjava uslove navedenih odredbi. Tuženi je predložio da sud odbije postavljeni zahtjev.
Na ročištu za glavnu raspravu tužiteljica je izvela dokaze čitanjem isprava: Izvoda iz matične knjige vjenčanih od 26.10.2017. godine, Izvoda iz matične knjige rođenih na ime M.R.od 26.10.2017. godine, oba na okolnost zaključenja braka, Uvjerenje Biroa za zapošljavanje N. Grad od 26.10.2017. godine na okolnost da je tužiteljica nezaposlena i da se nalazi na evidenciji Službe za zapošljavanje, te da ista nije korisnik prava na ZZ i PIO, Uvjerenje ZK Ureda Općinskog suda u Sarajevu od 03.11.2017. godine, Uvjerenje MUP KS od 01.11.2017. godine, Uvjerenje Porezne uprave F BiH od 02.11.2017. godine, Uvjerenje o činjenicama i službene evidencije SSZ Općine Novi Grad od 01.11.2017. godine, a sve na okolnosti da tužiteljica nema nikakvu imovine, da nije vlasnik motornog vozila kao ni vlasnik ni posjednik nekretnine, Otpusno pismo KCU Sarajevo od 20.06.2016. godine na dvije stranice, na okolnost da je tužiteljica teško bolesna sa dijagnozom tumora desne dojke, Uvjerenje Službe za zapošljavanje KS od 03.11.2017. godine, na okolnost da je sin parničnih stranaka nezaposlen i da se nalazi na evidenciji, Ugovor o zakupu stana između tužiteljice i A.G. od 15.11.2017. godine, na okolnost da tužiteljica iznajmljuje stan u kojem zajedno živi sa sinom, visina zakupnine koju plaćaju, Ugovor o posredništvu u trgovini motornim vozilima od 11.10.2016. godine na okolnost da tužiteljica navedeno vozilo nije prodala nedavno već 11.10.2016. godine, u toku trajanja bračne zajednice, za iznos od 3.000,00 KM, te platne liste na ime tuženog za posljednjih šest mjeseci.
Tuženi je izveo dokaze čitanjem isprava: Ugovora o kreditu od 13.04.2011. godine, kao i plan otplate kredita, Platne liste za mjesec 7.2014, mjesece 1. i 11.2015, te 8-11. mjeseca 2017. godine, a sve na okolnost visine primanja tuženog i obustave iznosa od 423,46 KM, te Nalog za uplatu od 21.08.2017. godine i 06.10.2017. godine, na okolnost da tuženi otplaćuje kredit kod MKF Aldi Goražde u mjesečnom iznosu od 140,00 KM.
Kao zajednički dokazni prijedlog izveden je dokaz čitanjem isprava: platnih listi na ime tuženog za mjesece januar, februar i mart 2018. godine, te saslušanje parničnih stranaka.
Nadalje, tužiteljica je izvela dokaze saslušanjem svjedoka A.R. i M.K., dok je tuženi izveo dokaz saslušanjem svjedoka V.R. i Đ.B.
Sud je izvedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo, pojedinačno i dovodeći iste u međusobnu vezu, kao i u vezu sa navodima istaknutim tokom postupka, pa je utvrdio slijedeće:
Među parničnim strankama nije bio sporan zahtjev za razvod braka.
Tuženi je još u odgovoru na tužbu izričito izjavio da pristaje da se brak razvede učinivši nespornom činjenicu da su bračni odnosi njega i tužiteljice teško i trajno poremećeni te da nema nikakvog izgleda da se ponovo može uspostaviti skladna bračna zajednica. Navedeno je potvrdio i u svom iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, kao i sam tužiteljica, dok je sud iz Izvoda iz matičnih knjiga utvrdio da su parnične stranke zaključile brak 21.08.1999. godine, te da brak još uvijek pravno egzistira. Među strankama nije bilo sporno ni da su iste stekle jedno zajedničko dijete koje je trenutno punoljetno, a iz čega je sud utvrdio da stranke nisu bile u obavezi, prije konkretnog postupka, provoditi postupak posredovanja.
Kako je odredbom člana 41. Porodičnog zakona Federacije BiH1 (u daljem tekstu PZ-a) popisano da bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, dok je odredbom člana 45. stav 1. istog zakona propisana obaveza bračnih partnera da prije pokretanja postupka za razvod braka, za slučaj da isti imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, podnesu zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlašćenom za posredovanje, to je sud iz nespornih činjenica utvrdio da je zahtjev za razvod braka osnovan, nakon čaga je odlučeno kako je navedeno u stavu I izreke presude.
Tokom postupka ostao je sporan zahtjev tužiteljice za izdržavanje od strane tuženog kao bračnog partnera.
Vezano zahtjev za supružničko izdržavanje, tužiteljica je tokom postupka tvrdila da je nezaposlena, da nije korisnik prava na novčanu naknadu, zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje, te da nema nikakvu imovinu, da nije vlasnica niti posjednica nekretnina, niti posjeduje motorno vozilo. Uz to, teško je bolesna i da ima dijagnosticiran tumor desne dojke, te pored sebe izdržava i zajedničko dijete parničnih stranaka koje je punoljetno, ali nije zaposleno. Tužiteljica je tvrdila da prihode ostvaruje od poslova čišćenja stanova ili kuća koji su honorarni i uvjetovani njenim zdravstvenim stanjem, kao i da joj u izdržavanju pomažu majka i brat. Na drugoj strani, tvrdila je da tuženi ostvaruje primanja u iznosu od oko 1.000,00 KM i da je u mogućnosti da s tim primanjima doprinosi njenom izdržavanju sa mjesečnim iznosom od 300,00 KM.
Tuženi je osporavao navedeno tvrdeći da je tužiteljica sposobna za rad i da je zaposlena, te da ima sredstava za život i da ih može ostvariti iz svoje imovine.
Iz izvedenih dokaza tužiteljice čitanjem Uvjerenja Biroa za zapošljavanje, ZK Ureda Općinskog suda u Sarajevu, Uvjerenja MUP-a KS, Porezne uprave F BiH, Službe socijalne zaštite općine Novi Grad, sud je utvrdio da se tužiteljica od 17.10.2017. godine vodi kao nezaposlena osoba, da nije evidentirana kao korisnica prava na novčanu naknadu, zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje, niti kao korisnica socijalnih davanja, da nije registrovana kao vlasnica nekretnina u evidenciji ZK ureda ovog suda, da ne posjeduje motorno vozilo, kao i da prema poreznoj evidenciji nema obaveza niti duga.
Ugovorom o posredništvu u trgovini motornim vozilima tužiteljica je dokazala svoje tvrdnje da je automobil koji se vodio na njeno ime prodat 11.10.2016. godine za iznos od 3.000,00 KM, dok je u svom iskazu posvjedočila da su parnične stranke u to vrijeme još uvijek živjele u bračnoj zajednici, te da su taj iznos potrošile za potrebe bračne zajednice. U svom iskazu tuženi je potvrdio navode da je automobil prodat za vrijeme zajednice života, 2016. godine, dok je osporavao iznos kupoprodajne cijene tvrdeći da je cijena praktično bila 2.500,00 KM jer je tužiteljica poklonila osiguranje od registracije. Sud je ove dokaze ocijenio kao nebitne za presuđenje jer su obje parnične stranke dale saglasne iskaze da je automobil prodat za vrijeme zajednice života, da ostvarena cijena nije prisvojena od strane tužiteljice, a posebno da se ne koristi kao imovina od koje se tužiteljica izdržava.
Tužiteljica je posvjedočila da su do oktobra 2017. godine parnične stranke i dijete živjele u istom stanu iako su se bračni odnosi narušili oko godinu dana ranije, da je tužiteljica sa tada malodobnim djetetom odselila i da trenutno žive u podstanarskom stanu za koji kiriju plaća brat tužiteljice. Iz Ugovora o zakupu stana utvrđeno je da su tužiteljica i stanodavac zaključili ugovor na godinu dana, od 10.11.2017. do 10.11.2018. godine, te da mjesečna zakupnina iznosi 330,00 KM. U iskazu tužiteljica je posvjedočila da joj pomažu i majka i sestra, te da je sin parničnih stranaka završio obrazovanje, ali da je trenutno nezaposlen, a što proizilazi i iz Uvjerenja Službe za zapošljavanje izdatog na ime A.R. Svjedoci A.R. i M.K. dali su iskaze koji su potvrdili navode tužiteljice o plaćanju zakupnine za stan, visine zakupnine, te da iznos kojim tužitelja plaća zakupninu njoj na ruke daje brat tj. svjedok M.K. Nadalje, iskazi svjedoka u saglasnosti su sa navodima tužiteljice da joj u izdržavanju pomažu majka i sestra, te da tuženi ne daje nikakav doprinos.
Svjedok A.R. je u svom iskazu materijalne prilike tužiteljice opisao kao „srednje“, objasnivši da tužiteljica nema stalno zaposlenje, da radi po potrebi i da mjesečno može da zaradi od 250,00 KM do 300,00 KM, a koji iskaz je u saglasnosti i sa iskazom tužiteljice. Svjedok M.K. dao je iskaz o visini tužiteljicine dnevnice i mjesečnim zaradama u smislu da se one kreću oko 100,00-150,00 KM, ali sud iskaz u tom dijelu nije ocijenio pouzdanim jer je baziran na posrednim saznanjima, pa je visinu mjesečnih prihoda tužiteljice utvrdio iz iskaza tužiteljice i svjedoka A.R. koji sa tužiteljicom živi u zajedničkom domaćinstvu i čija saznanja su potkrepljenija i izravnija od saznanja svjedoka M.K.
Svjedokinja V.R. u svom iskazu pojasnila je radila u društvu FIST Produkcija na poslovima čišćenja sve do momenta odlaska u Kanadu. Nije bila prijavljena i radila je „na crno“. Kada je trebala napustiti posao, zamolila je vlasnika da umjesto nje, na posao primi njenu snahu tj. tužiteljicu i da je tako tužiteljica ustvari dobila posao. Posvjedočila je da tužiteljica unazad trinaest godina radi u FIST Produkciji i da nikada nije bila prijavljena, te da zna iz priče sa tužiteljicom da joj je plata 450,00 KM. Svjedokinja je neposredno prije ročišta iz razgovora sa rodicom, čiji muž je uposlenik FIST Produkcije, saznala da tužiteljica i dalje angažovana. Tuženi je također posvjedočio da tužiteljica još uvijek radi u FIST Produkciji, a što je njegov zaključak jer je ujutro, u vrijeme kada zaposleni idu na posao, viđa u naselju Pofalići u kojem se inače nalazi sjedište društva. Izjavio je da je razmišljao da snimi tužiteljicu kako ide što da mu je bilo ispod časti, a posebno pred kolegama, ali da zna da odlazi na posao i da je vlasnik firme V.F. Što se tiče iznosa plate, dao je saglasan iskaz svjedokinjinom. Svjedok B.Đ. je tokom postupka dao iskaz da je on inače revizor u gradskom prijevozu, da tužiteljicu sreće ujutro, ali da ne zna koju vrstu iskaznice tužiteljica ima. Sretne je dva do tri puta sedmično u Neđarićima npr. ili na drugom mjestu u zavisnosti gdje je on tada raspoređen.
Tužiteljica nije osporavala navode da je povremeno i privremeno angažirana na poslovima čišćenja, ali je tvrdila da nakon operacije više ne radi u FIST Produkciji, a što su potvrdili i svjedoci A.R. i M.K. koji su dali saglasne iskaze da tužiteljica nema stalni posao i da radi po potrebi i pozivu. Sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka i tužiteljice budući da svjedok A.R. živi tužiteljicom, pa ima neposredna saznanja da li tužiteljica svako jutro odlazi na posao ili ne, dok svjedok M.R. je brat tužiteljice koji joj finansijski pomaže upravo zbog činjenice da je njeno zdravlje narušeno uslijed čega ista ne može dovoljno da privrijedi za svoje izdržavanje, a posebice jer su svjedoci propisno upozoreni na obavezu kazivanja istine i posljedice davanja lažnog iskaza. Uz to, iskazi svjedoka su jasni i u bitnom u saglasnosti sa ostalim dokazima.
Sud je iskaze tuženog i svjedoka V.R. da tužiteljica radi u FIST Produkciji ocijenio neuvjerljivim jer niti jedno od njih već duže vrijeme nema nikakav kontakt sa tužiteljicom, dok su njihova saznanja ili posredna ili rezultat njihovog logiciranja. Tuženi je čak pomenuo ime vlasnika društva, dok je svjedokinja u iskazu upućivala na druga lica koja rade u društvu, ali tuženi nije predlagao da se bilo ko od tih lica sasluša u svojstvu svjedoka ili da se od društva zatraži podatak o angažmanu tužiteljice, dok se iskaz svjedoka Đ.B. ne može utvrditi da tužiteljica radi upravo u FIST Produkciji. Sud je iz iskaza parničnih stranaka utvrdio da je bračna zajednica postojala u momentu prodaje automobila, pa dovodeći u vezu datume iz medicinske dokumentacije i ugovora o posredništvu, utvrdio da su parnične stranke i nakon operacije tužiteljice živjele u faktičkoj bračnoj zajednici, dok je iz iskaza svjedoka A.R. utvrdio da su najčešći razlozi svađa parničnih stranaka bile finansije, a što također upućuje na zaključak da su tačni navodi tužiteljice da nakon operacije nije više radila u FIST Produkciji.
Odredbama člana 123. stav 1. u vezi sa članom 7. Zakona o parničnom postupku2 propisano je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, dok je članom 126. istog Zakona propisano da ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pod sigurnošću treba smatrati takav stupanj uvjerenosti u postojanje neke činjenice kod kojega je isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.
Primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je navode tuženog da tužiteljica radi upravo u FIST Produkciji i da je njena plata 450,00 KM i kao takva dovoljna da bi ista mogla da zadovolji svoje životne potrebe ocijenio nedokazanim. Sud je na drugoj strani našao dokazanim navode tužiteljice da je ista povremeno i privremeno angažovana na poslovima čišćenja i da ostvaruje mjesečnu zaradu između 250,00 i 300,00 KM našao dokazanim, a sve ocjenom iskaza tužiteljice i svjedoka koje je ista predložila da se saslušaju na ročištu za glavnu raspravu, a koji dokazi nisu u suprotnosti ni sa dokazima tuženog tj. iskazom svjedoka Đ.B. koji su potvrdili da povremeno viđaju tužiteljicu u gradskom prijevozu, u jutarnjim satima, kada ljudi koji rade odlaze na posao.
Sud je iz izvoda iz matične knjige vjenčanih utvrdio da je tužiteljica u dobi od 41 godinu, dok je iz iskaza tužiteljice i Otpusnog pisama KCU u Sarajevu utvrdio je da je tužiteljica u periodu od 15.06.2016. do 20.06.2016. godine bila hospitalizirana radi operativnog tretmana tumora desne dojke koji je urađen 16.06.2016. godine. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se tužiteljica ne smatra radno nesposobnom iako još uvijek ima poteškoća radi zahvata koji se najčešće manifestiraju bolovima u predjelu desne ruke. Mogla da obavlja poslove koji nisu suviše fizički zahtjevni, ali da do sad nije uspjela da pronađe takav posao iako se prijavljivala i odlazila na razgovore, pa trenutno, po pozivu i po potrebi, ipak obavlja poslove čišćenja Njeno zdravstveno stanje, imajući u vidu prirodu bolesti i redovne šestomjesečne preglede, je po vlastitom kazivanju stabilno, dok drugih zdravstvenih poteškoća nema. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio i da je tužiteljica po zanimanju trgovac, da je dugo radila u FIST Produkciji na poslovima čišćenja, ali da nakon operacije više tu nije mogla da radi, dok, što se tiče njenog zanimanja kao trgovca, nikada nije bila zaposlena u smislu da joj je tekao radni staž i njeno radno iskustvo isključivo vezano za poslove čišćenja.
Operativni zahvat kojem se tužiteljica podvrgla ima za posljedicu otežane pokrete ruke, bolove u ruci, dok je period kod operativnih tretmana tumora u pravilu pet godina. Neovisno od stabilnog zdravstvenog stanja, potrebno je da se bolest ne ponovi u kritičnom periodu kako bi se moglo reći da je bolest izliječena, a što je sve, imajući u vidu učestalost ovakvih oboljenja, općepoznata činjenica. Po ocjeni suda, upravo u ovom periodu tužiteljici, koja je inače radnosposobna i može se zaposliti, te radi u skladu sa svojim mogućnostima, potrebno je pružiti potporu trećih lica jer su njene sposobnosti očigledno smanjene. Tužiteljica je izložena permanentnom osjećaju strepnje i neizvjesnosti od ponovnog javljanja bolesti, a uz to ima i popratne somatske poteškoće u vidu bolova, o čemu je posvjedočila u svom iskazu.
Sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da tužiteljica nema dovoljno sredstava za život, te da čak nema niti imovine iz koje bi mogla da ostvari te prihode, a uz to je njena sposobnost za rad trenutno umanjena, kao i mogućnosti da pronađe adekvatno zaposlenje. Imajući u vidu tužiteljicino zdravstveno stanje i činjenicu da se nalazi u postoperativnom periodu oporavka od tumora dojke, njoj ipak ne odgovara svako zaposlenje jer postoje poslovi koji pogoršavaju njeno stanje. Zato se od tužiteljice u ovom periodu ne može očekivati da se bavi poslovima čišćenja u mjeri da si obezbijedi cjelokupan iznos potreban za izdržavanje. Na drugoj strani ne može se zanemariti činjenica tužiteljicine životne dobi, da se ista zakonski nalazi na polovici radnog vijeka, kao i da je uz sve to po zanimanju trgovac. Poslovi trgovca su u pravilu fizički manje zahtjevni od poslova čišćenja, pa iako je tužiteljicino dosadašnje radno iskustvo skoro pa isključivo vezano za poslove čišćenja, tužiteljica je objektivno u mogućnosti da u budućem periodu pronađe za nju adekvatno zaposlenje.
Slijedom svega prednjeg sud je stava da tužiteljica ispunjava uslove da bi joj se dosudilo dopunsko izdržavanje u periodu do isteka pet godina od operativnog zahvata.
Procjenjujući potrebe tužiteljice, sud je iz izvedenih dokaza tužiteljice utvrdio da se njene potrebe odnose na zakupninu stana, kao i na svakodnevne uobičajene potrebe. Zakupnina iznosi 330,00 KM, dok se svakodnevne potrebe prema Saopćenju nadležnog ministra3 za tekuću godinu mogu iskazati iznosom 258,00 KM. Tužiteljica od svog rada mjesečno ima prihod između 250,00 KM do 300,00 KM. Tužiteljica je tokom postupka kao stavku u izdržavanju pominjala i punoljetnog sina koji živi s njom u domaćinstvu, ali sud nije našao osnovanim ove zahtjeve prilikom odlučivanja o supružničkom izdržavanju jer je nakon sticanja punoljetstva djeteta zakonodavac predvidio ne da roditelji u pravilu više nisu dužni da izdržavaju djecu, nego čak da su djeca dužna da doprinose izdržavanju roditelja. Stoga, sud nije uobzirio ove navode tužiteljice.
Što se tiče mogućnosti davaoca izdržavanja, sud je iz dokaza tuženog Ugovora o kreditu od 13.04.2011. godine, plana otplate kredita i platnih listi utvrdio da je tuženi kod Volskbanke podigao kredit u iznosu od 28.000,00 KM sa rokom otplate od 84 mjeseca (7 godina), da je mjesečna rata kredita 423,46 KM, te da je posljednja rata prema otplatnom planu iznosila 423,28 KM i da je dospijevala 13.04.2018. godine. Uvidom u platne liste sud je utvrdio da se ovaj kredit od januara 2018. godine više ne pojavljuje na platnim listama, te da su tuženom u 2018. godine isplaćene plate u iznosima od 1.018,05 KM, 986,95 KM i 1.054,56 KM. Sud je iz iskaza tuženog i svjedoka Đ.B., koji je radni kolega tuženog, utvrdio da poslodavac tuženog kasni sa isplatama plate tri do četiri mjeseca, dok je svjedok dao iskaz da nerijetko poslodavac samo isplati platu bez da izvrši i obustave na platu, te da se znalo dešavati da poslodavac ne uplati kredite povjeriocima svojih radnika što je radnicima stvaralo dodatne probleme. Tuženi se tokom postupka nije izjašnjavao na okolnost zašto kredit u 2018. godini se više ne pojavljuje u njegovoj platnoj listi, ali je sud, dovodeći u vezu iskaz svjedoka, sa platnim listama, izveo zaključak da je tuženi u periodu kada je poslodavac kasnio sa platom i uplatama obaveza, prema banci ipak izvršavao svoje obaveze, a što je dovelo do prijevremene otplate kredita. Nadalje, sud je iz platnih listi koje se odnose na 2017. godinu utvrdio da je tuženom u tom periodu vršena obustava naprijed pomenutog kredita, te da mu je u novembru isplaćena plata od 451,83 KM, a u oktobru 479,20 KM. Iz iskaza tuženog i uplatnica za MKF „Mikro Aldi“ Goražde utvrdio da je tuženi koncem 2017. godine imao i obavezu vraćanja kredita u iznosu od 140,00 KM.
Sud je iz dokaza tuženog utvrdio djelimično tačnim njegove navode da nije u mogućnosti da doprinosi izdržavanju tužiteljice, ali samo za period u kojem je imao dugovanje po kreditu kod Volskbanke. Sud cijeni da tuženi sve dok je imao obustavu na ime kredita zaista nije bio u mogućnosti da od plate koja mu se isplaćivala, a od koje je morao dodatno da izdvoji iznos od 140,00 KM na ime kredita u MKF „Mikro Aldi“ Goražde, na bilo koji način doprinosi izdržavanju tužiteljice bez da dovede u pitanje svoj životni standard, kao i egzistencijalni minimum. Međutim, od 2018. godine tuženom se isplaćuje puna plata (obustave se odnose na članstva u sindikatu, fondu i sl. i iznose oko 50,00 KM) tj. dobiva za oko 420,00 KM više nego je to bilo u proteklih sedam godina, a što mu omogućava da bez da ugrozi svoj životni standard i potrebe doprinosi izdržavanju tužiteljice, a pri čemu sud nije mogao da zanemari činjenicu da kod K.J.K.P. „GRAS“ Sarajevo plate kasne po više mjeseci, te su radnici prinuđeni da se snalaze na razne načine, a što je posvjedočio Đ.B. kao i sam tuženi koji je objasnio da je iskoristio sav limit po kartici zbog čega mu je od plate za februar isplaćen samo iznos od 346,00 KM, dok je svjedokinja V.R. izjavila da je tuženi „do guše u dugovima“.
Sud je iz iskaza svjedoka M.K., koji je bi uvjerljiv i jasan, kao i iskaza tuženog i svjedoka V.R. koji su bili saglasni i za davaoce iskaza emotivni, utvrdio da tuženi nikada ustvari nije saznao tačan razlog zašto se tužiteljica odselila, niti je znao za namjeru tužiteljice da odseli sve do dana kada se to desilo. Sud je iskaze našao vjerodostojnim, a ovakvo ponašanje tužiteljice (koje tužiteljica nije osporavala niti je dokazivala postojanje ozbiljnog povoda takvom ponašanju) kao grubo ponašanje bračnog partnera. Stoga je sud obavezao tuženog da doprinosi izdržavanju tužiteljice od jula 2018. godine, pa do jula 2021. godine, cijeneći da bi svaka drugačija odluka predstavljala nepravdu za tuženog. Naime, tužiteljicina operacija bila je 16.06., dok su kašnjenja poslodavca tuženog sa isplatama plata i obaveze tuženog u vezi s tim takva da je za očekivati da će tuženi tek tada dobiti na raspolaganje puni iznos plate od čega će moći da izdvoji iznos i za tužiteljicu.
Odlučujući o visini zahtjeva, sud je ocijenio da je iznos od 258,00 KM primjeren jer predstavlja zvaničan podatak o prosječenim potrebama izdržavanog lica s obzirom na troškove života, dok tužiteljica trenutno od svog rada može da ostvari prihode za zakupninu. Nadalje, sud je cijenio i činjenicu da tužiteljica nema zakonsku obavezu izdržavanja punoljetnog djeteta, kao i da bi zdravstveno stanje tužiteljice vremenom trebalo da bude bolje, a što će povećati i njene mogućnosti.
Odredbama člana 223. PZ-a propisano je da se pravo na izdržavanje ostvaruje onim redom kojim su davaoci izdržavanja pozvani na nasljeđivanje, dok je stav sudske prakse da se pravo na izdržavanje od djece može zahtijevati tek ukoliko se izdržavanje ne može ostvariti od bračnog partnera.
Odredbom člana 224. PZ-a propisno je da bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima, dok je sudska praksa koja se odnosi na primjenu člana 224. PZ-a iznjedrila pravno stajališe da se materijalno neobezbjeđenim bračnim partnerom smatra se i onaj koji ostvaruje izvjestan prihod, ali mu on nije dovoljan za podmirenje životnih potreba, te da takav bračni partner može tražiti da mu drugi bračni partner plaća onaj iznos koji će mu, zajedno s prihodom kojeg sam ostvaruje, omogućiti da zadovolji svoje osnovne životne potrebe (tzv. dopunsko izdržavanje)4.
Odredbom člana 228. stav 1. PZ-a propisnao je da sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti u dogledno vrijeme na drugi način osigurati sredstva za život, dok je odredbama člana 262. stav 1. PZ-a propisano je da sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera.
Ocjenom izvedenih dokaza sud utvrdio da tužiteljica nema dovoljno sredstava za život, da ih ne može obezbijediti iz svoje imovine, te da iako je sposobna za rad ista uslijed zdravstvenog stanja trenutno ne može da rad obavlja u punom kapacitetu, pa su njene sposobnosti u ovom momentu de facto ograničene i zahtijevaju da se tužiteljica dodatno angažira kako bi pronašla drugo odgovarajuće zaposlenje. Nadalje, sud je iz općepoznate činjenice da liječenje kod operativnih tretmana tumora traje pet godina, da je tužiteljica mlada žena na pragu četrdesetih godina, da je po zanimanju trgovac, da je to zanimanje traženo na tržištu rada, kao i da je tužiteljica zakonski praktično na pola radnog vijeka, izveo zaključak da tužiteljici koja je radnosposobna treba materijalna i finansijska potpora upravo u tom kritičnom periodu, pa je obavezu tuženog vezao za mjesec juli 2021. godine.
Sud je odbio zahtjev tužiteljice u dijelu da se izdržavanje odredi od dana podnošenja tužbe, 08.11.2017. godine, cijeneći da tuženi objektivno nije bio u mogućnosti da doprinosi izdržavanju sve do 2018. godine, da plate tuženom kasne i do četiri mjeseca, te da je tuženi od pune plate za mjesec februar zbog tih kašnjenja i zaduženja imao na raspolaganju samo iznos od 346,00 KM. Uz to, tužiteljica se iznenadnim i nenajavljenim odlaskom iz stana, kao bračni partner grubo ponijela prema tuženom, pa je slijedom svega prednjeg sud obavezao tuženog da izdržavanje tužiteljici uplaćuje od jula 2018. godine.
Visina izdržavanja određena je u iznosu od 258,00 KM, temeljem člana 235. stavovi 2-4. PZ-a, a iz razloga kako je naprijed navedeno, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 42,00 KM mjesečno, zahtjev odbijen kao neosnovan.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, sud je oduku iz stava II izreke donio temeljem članova 224. i 228. stav 1. PZ-a. Odluku iz stava III donio temeljem člana 262. stav 1 PZ-a, dok je zahtjev u dijelu visine u iznosu preko dosuđenog odbijen kao neosnovan.
Odluka o troškovima donesena je temeljem člana 280. stav 1. PZ-a na način kako je to navedeno u stavu IV izreke. Relevantne okolnosti koje su opredijelile sud za donošenje ove odluke su činjenica da je konkretan spor po svojoj pravnoj prirodi spor o statusnim stvarima stranaka, da tuženi nije osporavao zahtjev tužiteljice za razvod braka, dok je zahtjev za supružničko izdržavanje djelimično usvojen.
S U D I J A
Vildana Fajić Poturović
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 30 (trideset) dana počev od dana prijema pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi Kantonalnom sudu u Sarajevu, posredstvom ovog suda, u tri primjeraka.
1 „Službene novine Federacije BiH“ broj 35/05, 41/05, 31/14
2 „Službene novine Federacije BiH" broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
3 Saopćenje o prosječnim potrebama osobe koja zahtjeva izdržavanje s obzirom na troškove života objavljeno u Službenim novinama Federacije BiH broj 21/2018
4 Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 28 0 P 000272 09 Rev od 09.03.2010. godine