BOSNA I HERCEGOVINA   

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

UNSKO-SANSKI KANTON 

KANTONALNI SUD U BIHAĆU

Broj: 23 0 Mal 049003 22 Gž 

Bihać, 07.04.2022.godine

     Kantonalni sud u Bihaću u vijeću sastavljenom od sudija ovog suda Rekić- Midžić Edite kao predsjednika vijeća, Ćoralić Bahre i Majanović Gorana kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JKUP „Komunalije“ d.o.o. Velika Kladuša, Ul. Ive Marinkovića bb, zastupan po punomoćniku Dizdarević-Pajazetović Dženajili, advokatu iz Velike Kladuše, protiv tuženog H.D. sina H. iz V.K., ..., radi isplate duga, v.sp. 99,60 KM, odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj: 23 0 mal 049003 21 Kom od 03.12.2021.godine, u sjednici vijeća održanoj dana 07.04.2022.godine, donio je sljedeću:

      P R E S U D U

     Žalba se djelimično UVAŽAVA prvostepena presuda se PREINAČAVA u pogledu odluke o troškovima postupka tako da se tuženi obavezuje da tužitelju naknadu troškove postupka u iznosu od 290,00 KM umjesto iznosa od 657,90 KM dok se zahtjev tužitelja preko sada dosuđenog iznosa ODBIJA.

     U ostalom dijelu žalba se ODBIJA kao neosnovana, a prvostepena presuda se POTVRĐUJE.

O b r a z l o ž e n j e

     Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da isplati tužitelju na ime duga po osnovu izvršenih komunalnih usluga – odvoz smeća za period od 01.04.2020. godine do 25.03.2021. godine isplati iznos od 99,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13.04.2021. godine do isplate i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 657,90 KM u roku od 15 dana od donošenja presude.

     Protiv navedene presude tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači.

     U obrazloženju žalbe se tvrdi da je u smislu člana 26 stav 1 Zakona o komunalnim djelatnostima USK-a korisnik komunalne usluge dužan platiti utvrđenu cijenu za komunalnu uslugu u ugovorenom odnosno u propisanom roku, da u smislu navedene odredbe tužitelj nije izvršio svoju obavezu, a da je to potvrdio i svjedok O.S. te da nije bio spriječen da izvrši uslugu, da član 7 stav 1 tačka f) Zakona o komunalnim uslugama propisuje princip plaćanja komunalnih usluga i to samo ako je usluga izvršena pa da ne postoji obaveza plaćanja cijene za komunalnu uslugu koja nije izvršena, da član 25 stav 1 i stav 2 istog Zakona propisuje obavezu ponude zaključenja ugovora, što tužitelj nije učinio.

     Odgovor na žalbu nije dat.

     Žalba je djelimično osnovana.

     Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnost, pa je odlučeno kao u izreci, a iz sljedećih razloga:

     Tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu duga po osnovu neplaćenih usluga odvoza smeća.

     Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja, zatim da nije potpisan ugovor između stranaka o korištenju komunalnih usluga te da tužitelj nije vršio odvoz smeća niti je dostavljao račune tuženom.

     Prvostepeni sud je utvrdio da je u spornom periodu tužitelj vršio usluge odvoza smeća iz naselja u kom živi tuženi, zatim da je prigovor zastare potraživanja djelimično osnovan pa je tužbeni zahtjev smanjen na iznos od 99,60 KM, a koji se odnosi na dug za period od 01.04.2020. godine do 25.03.2021. godine za koji period tuženi nije platio usluge odvoza smeća.

      Ovo činjenično utvrđenje rezultat je ocjene dokaza koje je izveo tužitelj. Naime tužitelj je u dokaznom postupku izveo dokaz saslušanjem svojih radnika O.S. koji je potvrdio činjenicu da je tužitelj na području gdje živi tuženi vršio odvoz smeća.

       Tuženi nije dokazao svoje tvrdnje – da tužitelj nije vršio navedenu uslugu, a na njemu je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP-a.

     Kako je na utvrđeno činjenično stanje za koje je vezan ovaj sud, pravilno primijenjeno materijalno pravo citirano u prvostepenoj presudi u odnosu na glavni dug, žalba nema osnova u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava.

     Međutim prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o troškovima postupka, a zbog slijedećeg:

     Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka i to na ime nagrade za sastav tužbe po punomoćniku advokatu u iznosu od 120,00 KM, zatim za zastupanje na pripremnom ročištu u iznosu od 240,00 KM i na glavnoj raspravi također u iznosu od 240,00 KM te je zahtijevao naknadu takse na tužbu i presudu po odluci suda.

     Prvostepeni sud je primjenom člana 386 stav 1 ZPP-a usvojio zahtjev tužitelja i obavezao tuženog da tužitelju naknadi zatražene troškove nagrade kao i trošak takse na tužbu u iznosu od 52,90 KM i takse na presudu u iznosu od 5,00 KM, što ukupno iznosi 657,90 KM primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

     Pri tome je prvostepeni sud izgubio iz vida da tužitelj nije uspio u cijelosti u sporu pa nema pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti, kako to propisuje član 386 stav 1 ZPP-a.

     Ovo zbog toga što je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev na iznos od 705,50 KM, a kada je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja onda je tužitelj na pripremnom ročištu od 18.11.2021. godine smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 99,60 KM i tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, ali sa navedenim iznosom i to samo u odnosu na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku na glavnoj raspravi, a u iznosu od 240,00 KM.

     Prema tome u odnosu na zahtjev tužitelja da mu se naknadi trošak sastava tužbe po punomoćniku u iznosu od 120,00 KM i nagrade za zastupanje po punomoćniku na pripremnom ročištu u iznosu od 240,00 KM tužitelj je uspio u sporu sa 14% (99,60 KM od 705,50 KM je 14%). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka za navedene radnje u iznosu od 14%, a to je 50,00 KM (120,00 KM + 240,00 KM je 360,00 KM s tim da 14% od 360,00 KM predstavlja 50,00 KM).

     U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se naknadi trošak nagrade za zastupanje po punomoćniku na glavnoj raspravi u iznosu od 240,00 KM zahtjev je osnovan jer je u toj fazi postupka tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji sada glasi na iznos od 99,60 KM uspio u cijelosti pa konačno je ustanovljena obaveza tuženog da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 290,00 KM, radi čega je u tom dijelu žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena kao u stavu I izreke ove presude primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a.

     Nasuprot tome tužitelj nije određeno postavio zahtjev za naknadu troškova takse na tužbu i presudu, a ova njegova obaveza proizilazi iz člana 396 stav 2 ZPP-a jer je sud vezan za granice i sadržaj zahtjeva stranke u smislu člana 2 stav 1 ZPP-a pa se nije mogao usvojiti neodređen zahtjev stranke za naknadu troškova takse na tužbu i presudu, radi čega je u tom dijelu kao i u dijelu preko sada dosuđenih troškova nagrade za zastupanje po punomoćniku zahtjev tužitelja odbijen pravilnom primjenom člana 396 stav 2, a u vezi sa Zakonom o sudskim taksama USK-a.

     Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci presude primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 i člana 226 ZPP-a.

      PREDSJEDNIK VIJEĆA

                Sudija

      Rekić-Midžić Edita