BOSNA I HERCEGOVINA

REPUBLIKA SRPSKA

VIŠI PRIVREDNI SUD U BANJALUCI

Broj: 57 0 Ps 126285 20 Pž

Dana, 11.12.2020. godine

Viši privredni sud u Banjaluci u vijeću sastavljenom od sudija ovog suda i to: Drage Turkeša, kao predsjednika vijeća, Snježane Romčević - Tadić i Velimira Ninkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužioca „Lotus“ d.o.o. Banjaluka, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Raosavljeviću, advokatu iz Banjaluke, protiv tuženog „AS Star“ d.o.o. Banjaluka, zastupanog po punomoćniku Lazi Radiću, advokatu iz Banjaluke, radi predaje u posjed i isplate, v.s. 51.000,00 KM, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126285 18 Ps od 30.12.2019. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 11.12.2020. godine donio je

 

P R E S U D U

Žalbe, tužioca i tuženog se odbijaju, potvrđuje se presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126285 18 Ps od 30.12.2019. godine.

Zahtjevi tužioca i tuženog za naknadu troškova sastava žalbi i odgovora na žalbe, odbijaju se kao neosnovani.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom tuženi je obavezan da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele k.č. 129/1 u naravi njiva „Poplavnica“ druge klase koja je upisana u List nepokretnosti 2536 k.o. ... i to u površini od 689 m2 koji je označen žutom bojom na skici vještaka geometra koja čini sastavni dio presude, te je odbijen zahtjev tužioca da mu tuženi na ime upotrebe spornog dijela parcele isplati iznos od 7.200,00 KM sa kamatom i odlučeno je da svaka stranka snovi svoje troškove postupka.

Tužilac prvostepenu presudu pobija u odbijajućem dijelu zbog povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se u ovom dijelu presuda preinači i postavljenom zahtjevu udovolji.

Tuženi prvostepenu presudu pobija u dosuđujućem dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se u ovom dijelu presuda preinači i zahtjev tužioca odbije ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovorima na žalbe stranke predlažu da se žalbe suprotnih strana u postupku odbiju.

 Žalbe nisu osnovane.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužioca, kao vlasnika nepokretnosti, kojim traži da mu tuženi preda u posjed dio parcele broj 129/1 koji bez osnova koristi.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac dana 21.12.2016. godine parcelu k.č. 129/1 površine 5.665 m2 koja je upisana u List nepokretnosti 2536 k.o. ... kupio od privrednog društva „Stočar“ a.d. Banjaluka; utvrđeno je da je tužilac u zemljišnim knjigama na predmetnoj parceli upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela; „Stočar“ a.d. Banjaluka je pravo vlasništva stekao u postupku izlaganja nekretnina, te se između Grada Banjaluka i „Stočar“ a.d. Banjaluka vodi upravni postupak vezano za izlaganje nekretnina, kao i postupak za utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama; utvrđeno je da sporni dio navedene parcele koji je u nalazu i mišljenju vještak geodetske struke Pikula Milana označen žutim bojom koristi tuženi za prilaz svojim objektima koji se nalaze na parcelama k.č. broj 129/3 i 129/2; sporni dio ima površinu od 689 m2. Na susjednim parcelama k.č. 129/3 i 129/2 nalaze se objekti koji su po odobrenju nadležnog organa Grada Banjaluka izgradili N.S.1 i N.S. kao vlasnici predmetnih parcela; utvrđeno je da objekte i prilaz tim objektima koji je označen žutim bojom koristi za obavljanje svoje djelatnosti tuženi; tuženi se u posjedu susjednih parcela i objekata kao i spornog dijela parcele nalazi na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa N.S.1 i N.S.

U skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac pravo vlasništva na parceli 129/1 u skladu sa Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ broj 124/08, 58/09 i 95/11), stekao upisom u zemljišne knjige. Kod činjenice da tuženi sporni dio parcele koristi bez osnova, to je prvostepeni sud na temelju odredbe člana 128. navedenog zakona utvrdio da tužilac ima jače pravo da drži u posjedu sporni dio parcele u odnosu na tuženog koji nema osnov za korištenje predmetnog djela parcele, te smatra da za razrješenje spora nije od značaja činjenica što se tužilac prije podnošenja tužbe nije obratio N.S. i N.S.1 kao vlasnicima susjednih parcela i tuženom kao korisniku navedenih parcela kao i spornog dijela parcele tužioca. Sud na temelju dokaza, neposrednog opažanja na licu mjesta utvrđuje da sporni dio parcele bez obzira što jedan dio je asfaltiran, a jedan dio nije asfaltiran, nalazi se u posjedu tuženog i kao jedna cjelina služi za prilaz objektima tuženog u kojima tuženi obavlja djelatnost.

Činjenica da vlasnici parcele 129/2 i 129/3 N.S. i N.S.1, imaju urbanističko tehničke uslove i lokacijske uslove za postavljanje objekata privremenog karaktera, a koje su iznajmili tuženom, sud smatra da nije od značaja za razrješenje ovoga spora, niti dozvole za izgradnju objekta privremenog karaktera se mogu dovesti u vezi sa korištenjem spornog dijela parcele.

U skladu sa odredbom člana 126. Zakona o stvarnim pravima, sud je obavezao tuženog da tužiocu preda u posjed sporni dio zemljišta.

U pogledu zahtjeva za naknadu koristi od upotrebe spornog dijela parcele, prvostepeni sud je ovaj zahtjev odbio sa obrazloženjem da u skladu sa teretom dokazivanja tužilac nije dokazao da li je imao i u kojoj visini štetu zbog nemogućnosti korištenja ovog spornog dijela zemljišta. Primjenom odredbe člana 217. i 219. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/05, dalje ZOO), prvostepeni sud utvrđuje da licu čiju stvar koristi drugo lice, a u svoju korist, je dužno nadoknaditi korist koju ima od te stvari, ali sud utvrđuje da tužilac nije dokazao o kakvom zemljištu se radi, te u kom iznosu tužiocu po tom osnovu naknada pripada. Smatra da postavljeni zahtjev bez podloge u konkretnom dokazu, ne opravdava ni njegov osnov ni visinu iz kog razloga je ovaj zahtjev tužioca odbio kao neosnovan. U skladu sa uspjehom u postupku sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Tužilac u žalbi navodi da je sud imao u spisu odluku Grada Banjaluka o visini zakupa zemljišta u svrhu obavljanje djelatnosti i da je u skladu sa navedenim mogao odlučiti o visini ovog zahtjeva. Smatra da je naknada koja mu pripada mnogo veća od postavljenog zahtjeva koji je samo simboličan zahtjev za naknadu. Smatra da je u svrhu dokazivanja ovog svog zahtjeva proveo sve dokaze, dok tuženi nije sudu pružio niti jedan dokaz.

Tuženi u žalbi navodi da je tužilac prije 2016. godine bio zakupac parcele k.č. 291/1, te da je prilikom kupovine od privrednog društva „Stočar“ a.d. Banjaluka znao šta kupuje, te da nije kupio sporni dio koji je predmet ovoga spora; navodi da je tužilac ogradio parcelu koju je kupio, a da sporni dio nije ogradio, što znači da taj dio nije ni kupio; navodi da je Grad Banjaluka do parcela koje koristi tuženi obezbjedio i prilaz iz razloga jer te parcele nemaju prilazni put; smatra da tužilac nije mogao kupiti nešto što je izašlo iz faktičke vlasti njegovog prednika, i da prednik, tj. prodavca na tužioca kao kupca nije mogao da prenese više prava nego što je imao; smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da spor koji se vodi između Grada Banjaluka i „Stočar“ a.d. Banjaluka, a vezano za pravo vlasništva i izlaganje nekretnina nije od uticaja na razrješenje ovoga spora, te navodi da je sud odlučio o parceli koja se nalazi u katastarskoj opštini Banjaluka, a da se sporni dio parcele nalazi u katastarskoj opštini ....

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud utvrđuje da žalbe stranaka nisu osnovane.

Ovom tužbom tužilac kao vlasnik traži zaštitu svog prava vlasništva tj. on traži da mu držalac vrati individualnu određenu stvar koju bez osnovu drži u posjedu. Radi se o tužbi za povraćaj stvari (Rei vindicatio), tj. tužbi vlasnika koji nema državinu, protiv držaoca koji nema svojinu na stvari. Ovom tužbom se može tražiti samo individualno određena stvar, čiji se identitet može utvrditi. 

Svojina na nepokretnostima, kada se zahtijeva predaja u posjed, dokazuje se izvodom iz javnih knjiga.

Dakle, radi se o tužbi za predaju u posjed nekretnine čiji je vlasnik tužilac, a koju tuženi koristi bez pravnog osnova, a ovo u skladu sa odredbom člana 126. Zakona o stvarnim pravima.

Među strankama u ovom sporu nije sporno da se radi o parceli 129/1 koja se nalazi u katastarskoj opštini ... i da se ta parcela spornim dijelom nalazi između parcele 129/3 i 129/2 čiji vlasnici su N.S. i N.S.1, a koji su ujedno i zakupodavci tuženom kao zakupcu koji drži u posjedu navedene dvije parcele kao i sporni dio parcele 129/1, kako je to izlaskom na lice mjesta pravilno utvrdio prvostepeni sud, a koje utvrđenje prihvata i ovaj sud.

Navodi žalbe tuženog kojima ukazuje na to da tužilac nije 2016. godine kupio sporni dio parcele od „Stočar“ a.d. Banjaluka; da „Stočar“ a.d. Banjaluka nije mogao na tužioca prenijeti više prava nego što je on imao, smatrajući da to pravo prodavac nije imao jer je taj sporni dio parcele koristio tuženi, te navodi kojima ukazuje na vođenje spora između Grada Banjaluka i „Stočar“ a.d. Banjaluka po ocjeni ovoga suda nisu od značaja za razrješenje ovoga spora, a kako to pravilno obrazlaže prvostepeni sud. Ovi navodi žalbe nemaju uticaj na pravilnost odluke prvostepenog suda.

Činjenično stanje u trenutku odlučivanja je to da je tužilac u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik parcele 129/1 k.o. ... u njenoj ukupnoj površine, dakle i na tom spornom dijelu. Upis u zemljišne knjige, tj. sticanje prava vlasništva upisom je bilo na osnovu ugovora o prodaji, notarski obrađenog ugovora, što znači da je predmet prodaje bila cijela parcela u njenoj ukupnoj površini. Kakav je oblik te parcele, u kom dijelu je parcela ograđena i ko i od kada koristi dio te parcele, nije od značaja za razrješenje spora, kako to pogrešno smatra i u žalbi iznosi tuženi. Tuženi nije dokazao da ima jači pravni osnov, a ugovor o zakupu ne može dati tuženom više prava nego što pripada vlasniku.

Pravilno se u žalbi navodi da je u izreci presude, a i u tužbenom zahtjevu navedeno da se preda u posjed dio parcele u tačno naznačenoj površini, sa tačnom naznakom broja parcele koja se nalazi u katastarskoj opštini Banjaluka. Sporna parcela se ne nalazi u katastarskoj opštini ...nego u katastarskoj opštini ..., na šta se osnovano ukazuje u žalbi tuženog. Ovo nema uticaja na pravilnost odluke niti na njenu izvršivost kako to smatra tuženi. Ovo iz razloga jer iz lista nepokretnosti 2536 se da utvrditi da se radi o parceli 129/1 zvana „Poplavnica“ koja se nalazi u katastarskom srezu Banjaluka u katastarskoj Opštini Budžak. Sastavni dio presude, dakle izreke presude, čini nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Pikula Milana koji je sačinjen na licu mjestu uz prisustvu parničnih stranaka u kom nalazu je tačno identifikovao sporni dio parcele koji se nalazi u katastarskoj Opštini ... i koji je označen žutom bojom i taj nalaz radi identifikacije predmeta potraživanja čini sastavni dio presude.

Zakon o parničnom postupku kaže da zahtjev koji u tužbi se postavlja mora da bude određen ili odrediv. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev, pa slijedom toga i izreka prvostepene presude je tačno određena. Navod žalbe tuženog kojim ukazuje na to da je odlučeno o predaji u posjed parcele koja nije predmet ovog spora, nije od značaja, s obzirom da sastavni dio presude čini nalaz vještaka geodetske struke koji identifikuje šta je predmet obaveze tuženog, tj. dio koje parcele treba da preda tužiocu. Ovaj nedostatak u izreci prvostepene presude, po ocjeni ovoga suda, presudu ne čini nezakonitom i neizvršivom, kako se to bez osnova ističe u žalbi tuženog, iz kog razloga i ovaj navod žalbe nema uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda o ovom dijelu zahtjeva.

Vlasnik nekretnine traži predaju u posjed djela svoje nekretnine koja se nalazi kod nevlasnika u posjedu i koji za korištenje nema ni jedan od pravnih osnova. Stoga da li te parcele imaju prilazni put, ko i od kada koristi sporni dio parcele i da li se između prijašnjeg vlasnika – prodavca i Grada Banjaluka vodi spor o pravu vlasništva, nisu činjenice koje imaju uticaja na ishod ovog spora, iz kog razloga ovaj sud utvrđuje da navodi žalbe tuženog nemaju osnova i prvostepeni sud je pravilno u razrješenju ovoga spora primijenio materijalno pravo. Kako nisu učinjene ni povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to po ocjeni ovoga suda žalba tuženog nije osnovana iz kog razloga je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu potvrđena na temelju odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku.

Iz zemljišno knjižne dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke da se utvrditi da je navedena parcela u javnima knjigama upisana kao njiva druge klase. Iz tog razloga navodi žalbe tužioca da je prvostepeni sud imao osnova u priloženom dokazu, odluci Grada Banjaluka o visini naknade za korištenje javne površine za obavljanje djelatnosti, nema osnova. Ovo iz razloga jer se ne radi o javnoj površini, te navedena odluka nije mogla biti osnov za odluku o naknadi za ostvarenu korist, kako to pogrešno u žalbi navodi tužilac.

Nesporna je činjenica da tuženi koristi dio zemljišta čiji je vlasnik tužilac. Tužilac je u skladu sa teretom dokazivanja morao da dokaže o kom zemljištu se radi, vrsti zemljišta, pa u skladu sa tim da li mu i u kojoj visini pripada pravo na naknadu od koristi koju je neko drugi imao korištenjem tog zemljišta. Da bi se odlučilo o visini ostvarene koristi, morale su se dokazati činjenice koje su odlučne za razrješenje ovog dijela zahtjeva. Ovaj zahtjev se ne može postavljati po volji stranke nego zahtjev mora da ima temelj u dokazima. Za ovaj zahtjev nije temelj odluka Grada Banjaluka kako smatra tužilac, te je prvostepeni sud pravilno ovaj zahtjev tužioca odbio kao neosnovan, iz kog razloga je žalba tužioca odbijena i u ovom odbijajućem dijelu prvostepena presuda potvrđena na temelju odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku.

Saglasno uspjehu u parnici prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Nijedna od stranaka nije uspjela u postupku po žalbi iz kog razloga su njihovi zahtjevi za naknadu troška žalbe odbijeni kao neosnovani. Odgovor na žalbu nije nužna i neophodna radnja koju stranka mora preduzeti radi okončanja sudskog postupka, koju predviđa odredba člana 387. ZPP iz kog razloga su i ovi zahtjevi stranaka odbijeni kao neosnovani.

Predsjednik vijeća

   Drago Turkeš