BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU                                                                                                     

Broj: 45 0 P 041029 24 Gž 2

Goražde, 20.03.2024. godine

KANTONALNI SUD U GORAŽDU, u vijeću sastavljenom od sudija Baltić Radije, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H.G.Ć. iz B., S.R.Nj., koju zastupa punomoćnica Duraković Adela, advokatica iz Sarajeva, ul. Jadranska 1, protiv tuženih S.Dž.Ć. iz G., koju zastupaju Damir Samardžić i Darko Stojaković, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Samardžić i Stojaković iz Sarajeva, ulica Jadranska do broja 3, V.E.A.K. iz O., S.R.Nj., i E.H.Ć. iz F., S.R.Nj., koje zastupa punomoćnica Habota Emina, advokatica iz Sarajeva, ulica Jadranska 1, radi utvrđenja i podjele bračne tekovine, vrijednost spora 50.000,00 KM, rješavajući o žalbi tužene S.Dž.Ć., izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 041029 23 P 2, od 24.11.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20.03.2024. godine, donio je

PRESUDU

Žalba tužene S.Dž.Ć. se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 041029 23 P 2, od 24.11.2023. godine.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 041029 23 P 2, od 24.11.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih A.Ć. čini nekretnina upisana u zk.ul. broj 21 KO B..., označena kao: k.č. broj 56, zvana Polje, u naravi oranica/njiva 1. klase, oranica/njiva 2. klase i oranica/njiva 3. klase, ukupne površine 3053 m2, k.č. broj 1493/2 zvana Polja, u naravi voćnjak 1. klase ukupne površine 5657 m2, te k.č. broj 1494/1 zvana Polje, u naravi oranica/njiva 5. klase i oranica/njiva 3. klase, ukupne površine 1318 m2, koje nekretnine odgovaraju posjedu upisanom u posjedovnom listu broj 60 KO B..., ukupne površine 10028 m2, te da su tužene dužne priznati i trpjeti da se na osnovu presude tužiteljica u zemljišnim knjigama Opštinskog suda u Goraždu upiše sa dijelom od 1/2.

Stavom drugim izreke presude utvrđeno je da bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih A.Ć. čini nekretnina upisana u zk.ul. broj 345 KO B..., označena kao: k.č. broj 1493/1 zvana Polja, u naravi kuća i zgrada ukupne površine 145 m2, što odgovara posjedu upisanom u posjedovni list broj 796 KO B..., ukupne površine 145 m2, te da su tužene dužne priznati i trpjeti da se na osnovu presude tužiteljica u zemljišnim knjigama Opštinskog suda u Goraždu upiše sa dijelom od 1/2 na suvlasničkom dijelu 1/2 prednika tuženih.

Stavom trećim izreke naloženo je Zemljišnoknjižnoj kancelariji Opštinskog suda u Goraždu da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude izvrši upis vlasništva na nekretninama označenim u stavu drugom presude u korist tužiteljice sa dijelom od 1/2 na suvlasničkom dijelu od ½ prednika tuženih.

Stavom četvrtim izreke utvrđeno je da bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih A.Ć. čini iznos od 299.242,00 KM dobijen na ime kupoprodajne cijene nekretnine upisane u zk.ul. broj 247 KO S.J...C..., te nekretnine vanknjižno vlasništvo upisano u zk.ul. broj 46 KO S.J...C..., k.č. broj 769/1 u naravi oranica površine 54 čhv i to dio iste u površini od 85 m2 sa dijelom od po 1/2.

Stavom petim izreke obavezana je S.Dž.Ć. da tužiteljici isplati iznos od 149.621,00 KM na ime 1/2 iznosa dobijenog iz kupoprodajne cijene iz stava četvrtog presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 26.11.2020. godine pa do isplate, u roku od 30 dana.

Stavom šestim izreke obavezane su tužene da tužiteljici na jednake dijelove naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.763,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 24.11.2023. godine, dok je tužena S.Dž.Ć. obavezana da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.868,80 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 24.11.2023. godine, sve u roku od 30 (trideset) dana.

Stavom sedmim izreke odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tužene nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.740,50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 24.11.2023. godine, kao i zahtjev tužene S.Dž.Ć. da joj tužiteljica nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 779,52 KM.  

Blagovremeno izjavljenom žalbom putem punomoćnika, presudu pobija tužena S.Dž.Ć. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen, a zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže da ovaj sud preinači prvostepenu odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obaveže je da žaliteljici nadoknadi troškove parničnog postupka ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

U žalbi ističe da sud nije izvršio ocjenu dokaza savjesno i brižljivo u skladu sa odredbama iz člana 8. ZPP-a, te da pri ocjeni provedenih dokaza nije cijenio sadržaj pisma S.B., nalazeći da se radi o dokazu čija je autentičnost kao privatne isprave upitna, obzirom da nije ovjeren potpis lica, niti je u postupku saslušano lice koje je sačinilo tu ispravu. Smatra da je sud propustio dati sveobuhvatnu ocjenu dokaza, zbog čega je prvostepena presuda donesena proizvoljno, odnosno da je sud počinio povredu člana 191. stav 4. ZPP-a. Ističe da je sud neosnovano odbio provođenje dodatnih dokaza prvotužene predloženih na ročištu za glavnu raspravu u prvoj fazi postupka, paušalno se pozivajući na odredbe iz člana 102. stav 2. ZPP.

Smatra da je sud pogrešno cijenio iskaze tužiteljice i trećetužene, ukazujući da je sud poklonio vjeru navedenim iskazima nalazeći da su izneseni objektivno, uvjerljivo, logično, jasno i u skladu sa provedenim materijalnim dokazima, ali da je naknadno naveo da određeni dijelovi iskaza nisu bili tačni, te da su protivrječni u pogledu prekida bračne zajednice, zbog čega smatra da iste nije trebao prihvatiti. Smatra da je sud nakon pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio i odredbe materijalnog prava. Smatra da tužiteljica nije mogla potraživati bilo kakav novčani iznos od prodaje nekretnine u Republici Hrvatskoj jer isti ne predstavlja bračnu stečevinu, obzirom da je njen brak sa prednikom tuženih trajao do 2014. godine, a faktički prestao 10 godina prije toga, pri čemu je prodaja nekretnine izvršena 2019. godine. Smatra da je tužiteljica isključivo imala pravo tražiti poništenje ugovora o kupoprodaji u dijelu od ½. Ističe da je sud nepravilno utvrdio da je prvotužena neosnovano primila novčani iznos dobijen prodajom nekretnine u Republici Hrvatskoj, obzirom da je sa istim raspolagao A.Ć., zbog čega smatra da ne postoji njena odgovornost za vraćanje dosuđenog iznosa tužiteljici. Smatra da prvostepeni sud nije nadležan za rješavanje pravnog statusa nekretnine koja se nalazi u drugoj državi, primjenom načela lex rei sitae, te da je tužiteljica trebala pokrenuti postupak za poništenje ugovora o kupoprodaji navedene nekretnine pred sudom u Republici Hrvatskoj.

Smatra da je sud zanemario rješenje o nasljeđivanju doneseno od strane Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 O 039075 19 O, kojim je regulisana pravna sudbina imovine A.Ć., za koje smatra da vezuje i tužiteljicu, koja je samo u toku ostavinskog postupka mogla isticati prigovore u pogledu navodne bračne stečevine. Smatra da je novčanim sredstvima raspolagao isključivo prednik tuženih, te da je tužbeni zahtjev mogao samo biti istaknut u vidu zahtjeva za naknadu štete i da je morao biti usmjeren u odnosu na sve tužene u visini njihovih nasljednih dijelova, obzirom da odgovornost za ostavitelja prelazi na njegove nasljednike u visini nasljednih dijelova.

Smatra da je rješenje o troškovima postupka doneseno suprotno zakonskim propisima i Tarifi, pri čemu smatra da je odluka o troškovima postupka trebala biti donesena na jedinstven način za sve tužene, na način da suparničari odgovaraju za troškove u jednakim dijelovima. Ističe da je sud neosnovano odlučio da za troškove takse na presudu odgovara isključivo prvotužena jer odgovornost za donošenje presude leži i na suparničarima koji su priznali tužbeni zahtjev.

Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pravilnost osporene presude, rješavajući o žalbi u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti sve u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), Kantonalni sud u Goraždu je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

Predmet tužbe predstavlja zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su nekretnine označene kao u izreci presude bračna tekovina tužiteljice i prednika tuženih, te da se upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama kao suvlasnik na jednoj polovini naznačenih nekretnina, kao i zahtjev da se utvrdi da bračnu tekovinu čini iznos od 299.242,00 KM dobijen prodajom nekretnine koja je bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih, te da se obaveže prvotužena da joj isplati jednu polovinu tog novčanog iznosa, sa zakonskim zateznim kamatama, uz zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka.

Na osnovu predloženih i izvedenih dokaza prvostepeni sud je u ponovljenom postupku, a nakon što je prvodonesena presuda ukinuta rješenjem ovog suda broj: 45 0 P 041029 23 Gž od 22.05.2023. godine, utvrdio da je prvotužena u cijelosti osporila postavljeni tužbeni zahtjev, dok su drugo i trećetužena u cijelosti priznale postavljeni tužbeni zahtjev ali da takvo priznanje nema pravni značaj jer se radi o jedinstvenim suparničarima u smislu odredaba iz člana 366. ZPP-a zbog čega se spor mora riješiti na jednak način prema svim suparničarima, obzirom da priznanje tužbenog zahtjeva mogu dati isključivo svi suparničari zajedno. Sud nije dozvolio provođenje novih dokaza koje je prvotužena predložila na ročištu za glavnu raspravu od 24.11.2022. godine, a shodno odredbama iz člana 102. stav 2. ZPP-a, nalazeći da prvotužena nije učinila vjerovatnim da bez svoje krivice nije bila u mogućnosti da iste predloži na pripremnom ročištu.

Sud je našao nespornim da je tužiteljica bila u braku sa prednikom tuženih u periodu od 1979. godine do 2014. godine, te da je faktička bračna zajednica prekinuta 2004. godine. Sud je našao da su tužiteljica i prednik tuženih zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice stekli nekretninu u G. upisanu u ZK ul. broj: 345, KO B..., označenu kao kuća i zgrada površine 145 m2, te da ista predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Sud je našao da je prednik tuženih bio upisan kao vlasnik zemljišta u ZK ul. broj: 21. KO B..., te je našao da je sporna nekretnina njegova posebna imovina koju je unio u brak koja ne predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih. Sud je nadalje našao da nekretnine koje su predmet kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine ne odgovaraju nekretninama koje su predmet spora, te da prednik tuženih i tužiteljica nisu izvršili podjelu bračne stečevine ugovorom o poklonu iz 1998. godine, a na osnovu odredaba iz člana 255. Porodičnog zakona, zbog čega je odbio prigovor prvotužene da su prednik tuženih i tužiteljica već uredili pitanje bračne tekovine.

Sud je u cijelosti prihvatio materijalne dokaze kao autentične, sa izuzetkom pisma S. B., dok je nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke poklonio vjeru u cijelosti, pri čemu ni parnične stranke nisu imale primjedbi na isti. Sud je poklonio vjeru i iskazima tužiteljice i trećetužene, izuzev u dijelu koji se odnosi na momenat faktičkog prestanka bračne zajednice tužiteljice i prednika tuženih, obzirom da iz javne isprave, odnosno presude o razvodu braka, proizlazi da je faktička zajednica braka prestala deset godina prije razvoda braka, a ne 2014. godine, kada je brak i razveden. Sud je prihvatio iskaz prvotužene u dijelu koji se odnosi na činjenicu da je prednik tuženih kuću u C. prodao za iznos od 153.000,00 EUR, te da je od tog novca kupljena kuća u N., dok nije prihvatio dio iskaza koji se odnosi na činjenicu da je kuća u N. kupljena za iznos od 180.000,00 KM, obzirom da je u suprotnosti sa materijalnim dokazima, kao i činjenicu da dio iskaza koji se odnosi na plaćanje majstora i rekonstrukciju kuće u N. nije potkrijepljen drugim dokazima.

Nadalje, sud iskaz prvotužene nije prihvatio ni u dijelu koji se odnosi na činjenicu da je kuća koju je prednik tuženih imao u Crnoj Gori i koju je zamijenio za kuću u C. predstavlja njegovu bračnu stečevinu sa suprugom iz prvog braka I., obzirom da je isti u suprotnosti sa materijalnim dokazima i iskazima ostalih svjedoka. Sud nije prihvatio ni sadržaj pisma S.B., obzirom da nije mogao utvrditi njegovu autentičnost, kao i zbog činjenice da je isti u suprotnosti sa materijalnim dokazom Zagreb 27. srpnja 1992. godine u kojem je kao vlasnik nekretnine naveden samo prednik tuženih. Sud je stoga našao da je nekretnina u C. bračna stečevina prednika tuženih i tužiteljice obzirom da su istu stekli zamjenom za nekretninu u B., pri čemu je prethodno ista predstavljala njihovu bračnu stečevinu, odnosno da novčani iznos ostvaren prodajom nekretnine kao bračne stečevine predstavlja bračnu stečevinu, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci presude.

Sud je našao da je otpao pravni osnov da prvotužena zadrži cjelokupan iznos ostvaren od prodaje nekretnine u C. koji iznosi 299.242,00 KM, zbog čega je našao da je neophodno da vrati tužiteljici polovinu navedenog iznosa, a na osnovu odredaba iz člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa odredbama iz člana 262. i 277. istog Zakona, zbog čega je donio odluku kao u stavu petom izreke presude, obzirom da se radi o novcu koji je primljen iz imovine koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice. Sud je našao da ostavinsko rješenje ne vezuje tužiteljicu obzirom da ista nije učestvovala u ostavinskom postupku iza prednika tuženih, a na osnovu odredaba iz člana 249. stav 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju. Sud nije prihvatio prigovor prvotužene da je tužiteljica samo imala pravo da pobija ugovor o kupoprodaji nekretnine, nalazeći da tužiteljica ima pravo da sama disponira tužbenim zahtjevom. Sud je našao da nije povrijeđeno načelo lex rei sitae, obzirom da se u konkretnom sporu nije odlučivalo o stvarnim pravima na nekretnini koje se nalazi na području druge države već o zahtjevu za utvrđivanje bračne stečevine tužiteljice i prednika tuženih.

Sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu primijenio odredbe iz člana 251., 252., 253. i 255. Porodičnog zakona F BiH (Službene novine F BiH, broj: 35/05, 41/05, 31/14 i 32/19), odredbe iz člana 210., 262. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list BiH, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene novine F BiH, broj: 29/03 i 42/11), odnosno odredbe iz člana 243. i 249. Zakona o nasljeđivanju (Službene novine F BiH, broj: 80/14 i 32/19).

Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio na osnovu odredaba iz člana 383., 386. i 393. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je utvrdio da je tužiteljica u sporu uspjela sa 80%, obzirom da nije uspjela sa samo jednim tužbenim zahtjevom od pet postavljenih tužbenih zahtjeva, pri čemu drugo i trećetužena nisu istakle zahtjev za naknadu troškova postupka. Sud je našao da drugo i trećetužena, obzirom da su priznale tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu, nisu odgovorne za troškove koji su nastali nakon dostavljanja odgovora na tužbu, zbog čega ih je obavezao da zajedno sa prvotuženom snose samo troškove nastale do pripremnog ročišta.

Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, znači da žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, pa samim tim ni zahtjev da se pred drugostepenim sudom ponovo izvode dokazi u javnoj raspravi. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužiteljice djelimično usvojen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. stav 4. ZPP-a.

Neosnovan je prigovor žaliteljice o povredi odredaba parničnog postupka kojim ukazuje da je sud neosnovano odbio prijedlog za izvođenje dokaza koji su predloženi na ročištu za glavnu raspravu, obzirom da je sud u presudi naveo da prvotužena nije učinila vjerovatnim da bez svoje krivice nije bila u mogućnosti predložiti provođenje navedenih dokaza na pripremnom ročištu, a u skladu sa odredbama iz člana 102. stav 2. ZPP-a. Naime, tužiteljica nije predložila izvođenje navedenih dokaza na pripremnom ročištu u skladu sa odredbama iz člana 80. i 81. ZPP-a, dok prilikom predlaganja provođenja navedenih dokaza na ročištu za glavnu raspravu nije iznijela činjenice koje ukazuju da ih bez svoje krivice nije mogla predložiti na pripremnom ročištu, te je ispravna odluka prvostepenog suda da ne dozvoli provođenje predloženih dokaza, zbog čega su žalbeni navodi o povredi odredaba parničnog postupka u navedenom dijelu neosnovani.

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te je na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, a činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim navodima prvotužene. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je dao i jasne zaključke zbog čega je cijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u dijelu u kojem je isti usvojen, a koje i ovaj sud prihvata kao ispravne.

Neosnovan je prigovor žaliteljice da je sud propustio brižljivo i savjesno cijeniti sadržaj dokaza pismo S. B., obzirom da je ispravan zaključak suda da se ne može potvrditi autentičnost pisma iz kojeg se ne može vidjeti kada je nastalo, kome je upućeno, niti se sa sigurnošću može utvrditi ko je sastavio navedeno pismo. Naime, tužiteljica nije provela bilo kakve dokaze kojima se sadržaj pisma može dovesti u vezu sa činjenicama koje se istim dokazuju, posebno ako se uzme u obzir činjenica da nisu predloženi bilo kakvi drugi dokazi koji se mogu dovesti u vezu sa istim.

Neosnovano žaliteljica ukazuje da sud nije mogao prihvatiti iskaze tužiteljice i trećetužene, smatrajući da su isti protivrječni. Naime, sud navedene iskaze nije prihvatio u dijelu koji se odnosi na trenutak faktičkog prekida bračne zajednice između tužiteljice i prednika tuženih, pri čemu je kao relevantan trenutak prestanka iste prihvatio onaj koji je utvrđen u obrazloženju presude kojom je navedeni brak i razveden. Ovaj sud ukazuje na činjenicu da iz obrazloženja presude proizlazi da je tužiteljica u odgovoru na tužbu za razvod braka istakla istu činjenicu koju je iznijela u svom iskazu pred sudom, odnosno da je faktička zajednica života trajala sve do podnošenja tužbe za razvod braka, pri čemu je ukazala da odnosi među bračnim supružnicima nisu trajno poremećeni i da postoji mogućnost nastavka bračne zajednice. Stoga je i iskaz koji je dat pred sudom u skladu sa odgovorom na tužbu, pri čemu činjenica koja se odnosi na faktički prekid bračne zajednice tužiteljice i prednika tuženih nije odlučujuća za donošenje odluke u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

Neosnovan je prigovor žaliteljice da tužiteljica nije mogla potraživati novčani iznos koji potiče od prodaje nekretnine iz Republike Hrvatske, smatrajući da ista nije bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je navedena nekretnina stečena 1992. godine, odnosno u momentu kada su tužiteljica i prednik tuženih bili u braku. Stoga je primjenom odredaba iz člana 251. i 252. Porodičnog zakona FBiH navedena nekretnina bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih u dijelu od ½, bez obzira što je kao vlasnik u zemljišnim knjigama bio upisan samo prednik tuženih. Teret dokazivanja da je navedena nekretnina bila posebno vlasništvo prednika tuženih je bio na tuženim, koje nisu dostavile takve dokaze. Naime, prvotužena je tvrdila da je prednik tuženih vlasništvo na nekretnini u C. u Republici Hrvatskoj stekao na osnovu ugovora o zamjeni za nekretninu koja je bila njegovo posebno vlasništvo, a koju je stekao u braku sa prvom suprugom I. u kojem je bio prije braka sa tužiteljicom. Iz posjedovnog lista broj: 416, KO D.V., B, Crna Gora, nije moguće zaključiti da je prednik tuženih vlasnik iste, obzirom da je kao posjednik upisan M.Ć., a ne A.Ć., zbog čega nije ni moguće utvrditi da li se radi o nekretnini koju je prednik tuženih zamijenio za nekretninu u Republici Hrvatskoj. Stoga je prvostepeni sud osnovano prihvatio iskaz tužiteljice i trećetužene iz kojih proizlazi da se kuća u Crnoj Gori, koja je kasnije zamijenjena za nekretninu u Republici Hrvatskoj, gradila u vrijeme trajanja braka tužiteljice i prednika tuženih. Pored ovoga, iz rješenja kojim je dozvoljena zamjena nekretnina od strane organa Republike Hrvatske ne proizlazi koju nekretninu je prednik tuženih zamijenio za nekretninu u C., zbog čega je sud ispravno primijenio odredbe iz člana 7. 8. i 123. ZPP-a kada je utvrdio da je navedena nekretnina bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih, obzirom da tužene nisu dokazale da je ista bila posebna imovina njihovog prednika.

Neosnovano prvotužena prigovara da tužiteljica nije mogla potraživati iznos kupoprodajne cijene koji predstavlja njenu bračnu stečevinu, odnosno da je mogla samo pobijati pravi posao kojim je prednik tuženih raspolagao nekretninom koja je bila njihova bračna stečevina. Naime, prvostepeni sud je ispravno utvrdio da je nekretnina, koja je bila bračna stečevina tužiteljice i prednika tuženih, prodata nakon prestanka braka tužiteljice i prednika tuženih, a za iznos od 153.000,00 EUR, a što odgovara protivvrijednosti od 299.242,00 KM. Neosnovan je prigovor žaliteljice da je prvostepeni sud povrijedio načelo lex rei sitae, obzirom da nije odlučivao o pravnom statusu nekretnine koja se nalazi na teritoriji druge države, već isključivo o obligaciono pravnom zahtjevu koji se odnosi na nekretninu koja predstavlja njenu bračnu stečevinu, a koja je otuđena bez njene saglasnosti. Naime, ispravan je zaključak da je tužiteljica mogla raspolagati svojim tužbenim zahtjevom na način kako je to uradila u tužbi, obzirom da je navedena nekretnina otuđena, te da je ista mogla tražiti da joj se preda protivvrijednost ostvarene cijene u skladu sa svojim suvlasničkim udjelom.

Neosnovano žaliteljica ukazuje da ne postoji njena odgovornost za isplatu naknade za prodatu nekretninu, kao i da su za navedeni dug odgovorni svi nasljednici. Naime, nesporno je da je prvotužena stavila svoj potpis na kupoprodajni ugovor kojim je prodata nekretnina u C., a kao supruga prednika tuženih. Nadalje, nesporno je da je od novčanog iznosa koji je ostvaren prodajom navedene nekretnine kupljena nekretnina u N., a koja nije bila obuhvaćena ostavinskim rješenjem kojim je raspoređena ostavina prednika tuženih, odnosno da drugo i trećetužena i nisu oglašene nasljednicama u odnosu na novokupljenu nekretninu u N. . Kako je prvotužena zaključila ugovor o kupovini nekretnine u N. zajedno sa svojim suprugom, odnosno prednikom tuženih, te kako se upisala kao suvlasnica na nekretnini u N., to je jasno da joj je bilo poznato kako je prednik tuženih raspolagao novčanim iznosom dobijenim od prodaje nekretnine koja je bila bračna stečevina tužiteljice, odnosno da je zajedno sa njim raspolagala novčanim iznosom koji se potražuje tužbom, pri čemu je po tom osnovu stekla pravo suvlasništva na novokupljenoj nekretnini. Stoga je jasno da je upravo prvotužena, koja je učestvovala u ostavinskom postupku i svjesno prešutjela postojanje nekretnine u N., raspolagala dijelom novčanog iznosa koji predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice, a koji i nije ušao u ostavinsku masu iza preminulog A.Ć., odnosno neosnovano stekla novčani iznos koji je dužna isplatiti tužiteljici po osnovu neosnovanog bogaćenja.

Neosnovano žaliteljica ukazuje da je tužiteljica bila vezana rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 O 039075 19 O, od 10.07.2020. godine, obzirom da ista i nije učestvovala u ostavinskom postupku, zbog čega je mogla svoja prava ostvarivati u parničnom postupku u skladu sa odredbama iz člana 248. Zakona o nasljeđivanju FBiH.

Neosnovan je žalbeni navod prvotužene da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio uz povredu materijalnog prava. Naime, neosnovano se ukazuje da je odluka trebala biti donesena na jedinstven način za sve tužene kao jedinstvene suparničare, obzirom da je sud ispravno cijenio odredbe iz člana 393. stav 4. ZPP-a kojima je propisano da za troškove prouzrokovane posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara, ostali suparničari ne odgovaraju. Kako su drugo i trećetužena priznale tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu, te kako je samo prvotužena osporavala tužbeni zahtjev, to je za sve radnje koje su provedene nakon odgovora na tužbu odgovorna samo prvotužena, pa je stoga ista dužna i snositi te troškove postupka, dok su sve tužene dužne snositi solidarno samo one troškove koji su nastali do početka pripremnog ročišta. Kako je Tarifnim brojem 2. stav 2. Zakona o sudskim taksama BPK Goražde propisano da se za presudu na osnovu priznanja plaća samo polovina takse propisane tarifnim brojem 1. Tarife, a najviše do 100,00 KM, to je jasno da je taksa na presudu, a koja je određena da se plati u skladu sa tarifnim brojem 1. Tarife, odnosno u skladu sa vrijednosti spora odgovorna samo prvotužena, obzirom da je ista uzrokovana radnjama koje je ona i poduzela u postupku.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je ovaj sud uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku. Stoga je sud odbio zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istim nije uspjela.

Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud, prema odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo žalbu, primjenom odredbe iz člana 226. navedenog Zakona, odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi.

                                                                                                 PREDSJEDNICA  VIJEĆA

                                                                                                              Baltić Radija