Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), odbacio je apelacije Roberta Vegara (u daljnjem tekstu: apelant) zbog toga što su očigledno neosnovane.

Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na istočnom dijelu nekretnine na kojem se nalaze stambeni i pomoćni objekti.

U zemljišnim knjigama predmetna nekretnina bila je upisana kao državno vlasništvo, odnosno općenarodna imovina, dok je u katastru bila evidentirana kao posjed apelanta temeljem rješenju o nasljeđivanju iza smrti svoga oca.

Prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o ostalom građevinskom zemljištu kojim raspolaže Grad Ljubuški te da je apelantov otac bio upisan kao jedini posjednik na temelju popisnog lista, iako su predmetnu nekretninu u nasljednim dijelovima od po 1/2 naslijedili tužitelj Ivan Vegar (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantov otac kao braća.

U postupku je utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini još 1976. godine izgrađen stambeni objekt te da je između tužitelja i apelantova oca (kao braće) izvršena fizička podjela nekretnine. Dogovoreno je da zapadni dio objekta i pripadajućeg dvorišta pripadne apelantovu ocu a istočni dio tužitelju, nakon čega je svaki od njih samostalno koristio pripadajući dio nekretnine.

Prvostupanjski sud utvrdio je da je tužitelj, zajedno sa svojim ocem, bio u posjedu predmetne nekretnine još prije II svjetskog rata, a da je nakon izvršene fizičke podjele samostalno, savjesno i neprekidno držao u posjedu istočni dio nekretnine, temeljem čega je zaključio da je tužitelj samostalnim savjesnim posjedom, preko svog oca, duže od 80 godina, stekao pravo vlasništva dosjelošću.

Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud u Širokom Brijegu odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, prihvativši činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda.

Nakon što je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odbacio apelantovu reviziju iz formalnih razloga, apelant je podnio apelacije Ustavnom sudu koji je u svojoj odluci posebno ukazao na zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine, odnosno činjenicu da je bila upisana kao državno vlasništvo, općenarodna imovina, te da se radilo o ostalom građevinskom zemljištu kojim raspolaže Grad Ljubuški.

U tom kontekstu Ustavni sud je podsjetio na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine i praksu u pogledu stjecanja prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu. Međutim, istaknuo je da redovni sudovi u konkretnom predmetu nisu razmatrali eventualnu primjenu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, već su svoje odluke temeljili na Zakonu o stvarnim pravima te naglasio da u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda pa budući apelant nije posebno problematizirao karakter spornog zemljišta, osporenu odluku nije ispitivao izvan okvira apelacijskih navoda, na kraju odbacivši apelacije kao nedopuštene zbog očigledne neosnovanosti.

Relevantnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi ovog predmeta, možete preuzeti u pdf formatu u odjeljku Prateći dokumenti.